Ne možete postati moćni dok prvo ne prihvatite sopstvenu nemoć

​I dok sjedite u svom čamcu i krivite sebe, postaje vam sve hladnije, unutra je sve više vode, a brzaci su sve opasniji...a vi ne preduzimate ništa.

Ne možete osvojiti moć, a da prvo niste prepoznali sopstvenu nemoć. 
Nemoć da niste uvijek sposobni donositi ispravne odluke, nemoć da promijenite drugog, nemoć nad vlastitim iskustvima, nemoć pred prošlošću, budućnošću, sobom i drugima. ​​

Nemoć pred očekivanjima i nadama, baš kao i nemoć pred razočaranjima i očajem.
Nemoć pred strujom života.

Potrebno je puno hrabrosti da se prizna nemoć. Kada znate da ne vladate ovim svijetom, da niste uzrok, a ni posljedica, da ste vrlo sitni, pa i nebitni za ovaj svijet, da to je ponekad vrlo zastrašujuće, očajno, gorko.

Kada postanete svjesni da samo plutate u surovom životnom okeanu, na velikoj životnoj rijeci, u svom malom krhkom čamcu i da ne možete kontrolira tu veliku vodu, ni brzinu struje i ni ćudljivost brzaka, da ne birate vrijeme, krajolik, temperaturu vode i koliko se vode uliva u čamac tokom vaših "manevara"...
​
Možda ćete konstantno kriviti sebe: "ja sam kriv što je struja jaka, ja sam kriv što su brzaci teški, ja sam kriv što moj čamac ne ide u pravom smjeru. Što u njemu postoji rupa, inače, zadobijena tokom jednog od manevara, sve je to moja greška - trebao sam unaprijed vidjeti kamen pod vodom..." Ne, nije uvijek vaša krivica, ponekad ste jednostavno nemoćni pred strujama života.

I dok tako sjedite u čamcu i krivite sebe, nije vaša krivica za sve što se događa oko vas, za to što postaje sve hladnije, i što su brzaci sve opasniji...

Vaše je da naučite upravljati sopstvenim čamcem i da ne gubite vrijeme na ono što ne možete kontrolisati. Koja je poenta upravljati rijekama, a ne sopstvenim čamcem na rijeci?