Ne odustajem, samo mi treba malo vremena

Da, želim najbolje za sebe, tretirala bih svoje tijelo kao hram. Možda bih prestala sa svim lošim navikama. Ali nije baš tako jednostavno. Nije, kada imaš depresiju.​

Ma koliko se trudio, omaknu ti se određene stvari, ne  možeš da budeš savršen, prevlada trenutak slabosti, misli su ti nemirne, često neorganizovane.

U depresiji vidim sve odgovore, ali osjećam da ne mogu obratiti pažnju na dobro. Osjećam kao da nikad nema dovoljno vremena. Osjećam se kao da ako ne uradim sve što želim sada, mogla bih i da nestanem. Koncept zidova je posvuda i približavaju mi ​​se. Bojim se saosjećanja, ali to je jedino što me još drži.

Voljela bih da verujem da dobro i loše mogu koegzistirati. Da loša vremena ne nadmašuju dobra vremena. Da su loša vremena samo ljudska vremena, a ne vječna vremena. Ali priroda moje depresije je takva da mi ne dozvoljava da uvijek tako osjećam život. Često mi se čini kao da ne mogu prepoznati  pozitivne emocije. Osjećam ih u trenutku, ali kada ih se sjetim, kao da su se desile nekom drugom.
Često zaboravljam da depresija čini da posmatram sebe previše kritički. Pitam se da li je išta stvarno jer sam svjesna da moja depresija iskrivljuje moju percepciju o meni. Ali kada pokušavam da se osjećam dobro,  osjećam se pogrešno. Čak i ako  znam  da to nije pogrešno; Ne mogu se otarasiti tog osjećanja kao što se mogu otarasiti misli. 
Često plačem kada se setim trenutka kada sam rođena. Je li ta beba bila depresivna? Razmišljam o tome kako bi stvari mogle biti drugačije da nisam depresivna. Kažem sebi da postoje bolji načini da gubim vrijeme.

Pomažu razgovori sa prijateljima. O bilo čemu. Sama pomisao da još uvijek mogu voljeti ljude čini da se osjećam živom. Da me ljudi takođe vole. Moram zapamtiti da je osoba koja je osjetila ljubav sposobna biti ista osoba koja sada osjeća da je život beskrajno mučenje. Pomaže mi kada zamišljam budućnost. Da sam još uvijek sposobna da uradim i postignem mnoge stvari. Trenuci kada sam sama sa svemirom, i kada se depresija ne pojavljuje, možda su moji omiljeni trenuci u životu. Živim za te trenutke.

Moja depresija čini da se osjećam manje od čovjeka. A kada izađem u svijet, osjećam se kao da svi mogu vidjeti taj tamni oblak iznad mene. Kao da svi mogu vidjeti koliko se slomljeno osjećam iznutra. Ili ako pričam o tom oblaku, imam osjećaj kao da me svi gledaju kao da sam bespomoćna. Ali nisam bespomoćna. Obećavam da mogu biti srećna. samo mi treba vremena.

I nije uvijek važno šta ljudi misle. Prije sam vjerovala da mi je možda previše stalo do toga što drugi misle. Ali sada vjerujem da većinu ljudi nije briga. Ili da to nije nešto što mogu kontrolisati, pa zašto se onda opterećivati? Ali sasvim je drugo kada nešto osjećate. Zbog moje depresije osjećam se  kao da nisam voljena, a to se odražava i na to kako doživljavam sebe. Što znači da vjerujem da me i drugi tako doživljavaju. Ove misli nisu moje. Ali ja to ne znam uvijek. Želim da prestanem da se osjećam kao da sam izložena samo nedaćama. 

Ne mogu ništa lažirati. Moja depresija već čini da se osjećam kao da sam prevarant onda kada osjetim pozitivne emocije. 
Kada bih samo mogala da je isključim i potrudim se  više,  ne bih pisala sve ovo. Moj izbor je da moju depresiju posmatram kao odvojenu od mene. To pomaže. Ali ne mogu uvijek da biram svoja osjećanja. Onda kada uspijem da budem "uopštena" i odvojena na trenutak, tada moja anksioznost utiče na moje misli, dok depresija utiče na moja osjećanja. One se prepliću, spajaju i razdvajaju. Kao da igraju ples. Osjećanja nisu kao misli kojima možete jednostavno reći da nisu istinite  i odbaciti ih. Osjećanja moram pratiti, osjećanja izvlače misli na površinu i tada mogu isključiti misli kako dođu.

Onda ostanem sa dobrim osjećanjima. I dobrim mislima. I tada ih pozdravim. Osjećam se ponosnom na sebe. Osjećam se hrabro. Moja depresija želi da se plašim svojih pozitivnih osjećanja, a ja sam ih upravo osjetila i osjetila se živom.  Osjećam se kao da sam upravo uradila nešto dobro za sebe. Kao da sam upravo počela tretirati svoje tijelo kao hram.
I ne, neću odustati - samo mi treba malo više vremena.