Ne plaši se puno, ne vjeruj puno, ne pitaj puno

Život se ne može živjeti bez gubitaka, ogorčenja ili razočaranja. Svako od nas doživljava iste (iako je za svakoga drugačiji osjećaj) udarce i zajedno s njima stiče neprocjenjivo životno iskustvo.

Nakon svakog pada, ponovo se uspijevamo vratiti na noge i krećemo naprijed, hrabro prihvaćajući sve poteškoće i prevladavajući prepreke. Ili bespomoćno sjedimo na svojoj maloj, ali dobro proučenoj teritoriju, bojeći se novih udaraca sudbine.

Gradimo svijet oko sebe, mukotrpno ga ispunjavamo najdražim stvarima, zanimljivim pojmovima, dobrim radom, ljudima sa kojima se ugodno osjećamo ... Neke od tih ljudi držimo podalje od nas, nekoga za koga smatramo da je pravi prijatelj držimo bliže, sa nekima stvaramo obitelj. Postepeno, naš svijet postaje naša tvrđava, u kojoj je svaka osoba, svako mjesto, svaka stvar "cigla" u njenoj strukturi.
Ali, kao što je već napisano na početku, život se ne događa bez gubitaka. Gubimo prijatelje, voljene ljude, radimo naporno na izgradnji te svoje tvrđave, a onda taj svijet prijeti da se raspadne i postane tona beskorisnog smeća.
Niko ne želi živjeti u stanu sa razbijenim prozorima, zar ne? Slomljeni prozor treba popraviti, zamijeniti, obnoviti. I tako će se u našem životu zasigurno pojavljivati novi prijatelji, novi voljeni ljudi, nova i zanimljivija djela. Svijet će opet postati cjelovit.
​
Moja tvrđava i moj svijet su se rušili nebrojeno puta. Sa tvrdoglavom upornošću sam ga branila, gradila, pazila, dozvoljavala ljudima da priđu bliže, pa ponovo zabranjivala "pristup". Dešavalo se da sam ga gradila od najtvrđih dasaka, ne vjerujući u cigle. A onda bih se gušila u njegovoj zarpanosti, opasanosti i prašini, ponosna što me niko više ne može povrijediti.
No, opet bih popuštala. Ponovno bih sticala povjerenje, otvarala svoje srce i primala jak zahrđali nož u samo središte moga bića. Plašila bih se da više nikome ne mogu vjerovati; da mojim teškoćama jednostavno nema kraja; da da mi je cijeli život uništenje i bol.
Dok jednostavno jednog dana nisam odlučila da se ne držim čvrsto više ničeg. Što sam čvršći zid oko sebe gradila, on bi se rušio sa jačom bukom, praveći za sobom više nereda.

Sigurno se i vaš svijet mnogo puta srušio, i puno puta ste ga morali graditi iznova. 

Život je neprestano rušenje i obnavljanje. Te vam stoga mogu reći ovoliko: 
Teško je obezbijediti stabilnost, jer život je stalan tok i promjena.
Teško i nezahvalno je poklanjati povjerenje , pa ga zato i ne poklanjajte lako. 
Teško je živjeti sa konstantnim strahom da će se vaš sviejt srušiti, pa se zato što prije oslobodite straha.
Teško je naći odgovore kod drugih, pa zato ne pitajte mnogo druge. Tražite odgovore u sebi. 
Teško je koračati kroz život sa teretom, pa zato odredite svoje prioritete. Jer nije teret sve što smo dopustili na svoja pleća.

(obrada:
zen.yandex.ru)