Ne postoje savršeni roditelji, i to je u redu

Nijedna majka i nijedan otac nisu uspjeli biti savršeni roditelji cijelo vrijeme, i to je u redu. Nema osobe koju neko nezadovoljstvo iz djetinjstva nije „ogreblo“.

Čovječanstvo je nekako opstajalo, postoji i živjeće, a u tom čovječanstvu ima mnogo sretnih ljudi, što znači da se mnoga nezadovoljstva iz djetinjstva uspješno zacjeljuju u procesu odrastanja. Postoji nešto što je djetetu trebalo baš tada sa 0-3-5... godina, i možda mu nikada nije bilo dosta, štagod da ste mu kupili. ​

Njeno negodovanje je potpuno opravdane. Uostalom, ako niste imali bicikl sa 5 godina, a sa 25 ste kupili sebi Mercedes, i dalje ostaje činjenica niste imali bicikl sa 5 godina. I ovo se ne može promijeniti.
Zbog takvih stvari, poput pomenutog bicikla, neka djeca i dalje imaju osjećaj da im roditelji nisu bili dovoljno dobri i da im nisu pružili sve.   
Često „odrasla deca “ i „odrasli  roditelji“ nastavljaju da dokazuju sebi, jedni drugima i onima oko sebe, da svako ima svoju istinu. Ali neke opšte istine jednostavno nema, jer uprkos nesumnjivo zajedničkoj istoriji, roditelji i djeca imaju svako svoju sliku prošlosti. 
Naša istina je iz različitih doba, generacija, pa čak i različitih stoljeća. Recimo, sad su roditelji iz 20. vijeka, a djeca već iz 21. vijeka. Dok ostaje želja da se svima dokažu, neki roditelji i pametna odrasla djeca ne mogu da se približe, između njih stoji puno zamjerki i ne dozvoljava sebi da zacijele te neka nezadovoljstva iz djetinjstva.

Sjećanje na nezadovoljstva  iz djetinjstva tjera vas da se stalno žalite umjesto da sebe vidite kao odraslu osobu i pravu sliku roditelja. Majčino sjećanje na to kako je odgajala svoju bebu i odrasla osoba koja nema razumijevanja i saosjećanja za majčine poteškoće, često tjera djecu da stalno nešto zamjeraju svojoj majki. Iako nesumnjivo postoji zajednička istorija, svako ima svoju sliku prošlosti i ona ne može biti isti. 

Šta znači odrastanje?
Šta znači odrasti? Šta znači postati odrasla osoba?
Odrasti znači shvatiti da smo različiti ljudi, da možemo imati različite poglede, želje, mišljenja. Da svako može da ide svojim putem u životu i taj put je vrijedan međusobnog poštovanja.
Ako nemate snage da otrgnete sebe i svoj životni put od roditelja, onda razvojna trauma utiče na vas i kada odrastete. Ako roditelj nema snage da se odvoji od djeteta, pokušava živjeti život za svoje dijete, onda sam roditelj još nije proživio vlastite traume iz djetinjstva. Nedostatak snage kod djece da se odvoje od roditelja znači da kćerka ili sin ne mogu reći svojojim roditeljima: „Postupaću onako kako meni odgovara”. Majčin nedostatak snage znači da ona ne može s poštovanjem prihvatiti put svog odraslog djeteta, koji je drugačiji od njenog. 

Dakle, odvajanje djeteta od roditelja, uz postizanje skladnog odnosa s poštovanjem, može biti test da li ste (kao roditelj ili dijete) uspjeli proživjeti svoje psihičko nezadovoljstvo iz djetinjstva.
Razdvajanje od roditelja pokazuje dubinu vašeg nezadovoljstva iz djetinjstva, bilo da su to samo male “ogrebotine” ili stvarno razvojne traume.
Tek kada svako od nas izgradi svoje živote, možemo preći na odraslu fazu odnosa između djece i roditelja - a to je faza uzajamne zahvalnosti jednostavno zbog činjenice da postojimo na ovom svijetu.
​
Stanje zahvalnosti i poštovanja jednih prema drugima moćan je resurs za djecu i roditelje. Tako zajednički korijeni postaju resurs za mladi život. A mladi život izvor za porodične korijene.