Svi smo to nekada uradili - pokušali da se prilagodimo nečemu što nas nikako ne čini srećnima, već naproriv. To je kao da pokušavate obuti cipelu koja je za nekoliko brojeva manja, uporno se držeći mišljenja da je to vaš broj. Naravno da će vas boljeti i žuljati, i to puno. Sreća ne treba da boli, ne bi trebalo da nas guši i vrši pritisak na nas, već bi trebalo da nam pruži osjećaj slobode i ukaže na istinski put.
Prije mnogo godina, jedna sapunska kompanija je pokrenula jedan proizvod sa posebnom linijom koja je imala nevjerovatan uspjeh. Na sapunu je bilo ugravirano: "Sreća je kad ste zauzeti".
Američki psiholog mađarskog porijekla Mihaly Csikszentmihalyi naglašava da nam usredsređenost na zadatak cijelim tijelom i dušom može donijeti sreću. Nažalost, mnogi radnici su na onaj sapun sa sloganom gledali u tužnoj ironiji, jer nisu bili srećni poslom koji su obavljali. I dok im je taj posao pružao ekonomsku sigurnost, nije im donosio psihološko blagostanje.
Sa sigurnošću možemo reći da se mnogi od nas na silu prilagođavamo dnevnim rutinama iako smo svjesni da nas one ne čine srećnima, da nam ta “cipela” stvara plikove. Život se nastavlja odvijati, i to život koji može biti srećan, a većina ljudi se osjeća “zaglavljeno” u svojim rutinama.
PRILAGOĐAVAMO SE NA “SIGURNOST” Kada smo bili djeca, roditelji su nam vezivali vezice na cipelama u dvostruki čvor, kako se one ne bi raspetljale, a mi se spotakli i pali. Pokrivali su nas ćebadima svaku noć, sa velikom pažnjom, kako bi bili sigurni da smo zbrinuti, da nam je toplo i udobno i da možemo bezbrižno zaspati. Mnogo puta nam je bilo neudobno pod ovim tjelesnim pritiskom, ali ono što smo osjećali što je bezbjednost i sigurnost. Kako odrastamo i stičemo odgovornosti odraslih, ta potreba da se osjećamo “sigurno” ostaje uz nas. Međutim, neprekidna tendencija za traženjem sigurnosti se nastavlja i često vodi našem ponašanju kojim upravlja savjest. Tako, potreba za sigurnošću vrlo često može biti smetnja.
Čak štaviše, u mnogim slučajevima, prilagođavanje nečemu, ma kako nam se činilo “sigurno”, se nikada i ne dogodi.
Evo primjera iz svakodnevnog života: mnogi ostaju u vezama sa partnerom, iako više nisu srećni u tim vezama, i iako te veze ne funkcionišu dobro. Nema ljubavi, ne postoji pouzdano partnerstvo, nema sreće. Međutim, oni žele izbjeći osjećaj samoće, i ma kako nesrećni bili u vezama, čvrsto se drže njih. Ista stvar se dešava u društvu. Na intervjuu za posao mnogi se odlučuju da pognu glavu, da ne piznose svoje pravo mišljenje, da bi pokazali kako su poslušni i pokorni, kako se njima može rukovoditi i kontrolisati. Ovo rade svjesno, jer znaju da je to jedini način da se prilagode hijerarhiji kompanije. Izgleda kao da je u mnogo čijm mozgovima ugraviran slogan, slično na onim sapunima pomenutim na početku: ”Prilagodi se ili umri, odustani od sebe da bi preživio". Sada se zapitajte: Da li je zaista vrijedno osuditi sebe na umiranje do nezadovoljstva, neispunjenosti i nedostatka istinskog blagostanja? I ono najbitnije što bi svako trebalo da ima na umu je: Sigurno je da ništa nije sigurno.
|
|
RSS Feed