Učenje je fascinantan proces. Ali, fascinantno ne znači da je uvijek ugodno ili lako. To ne znači da smo uvijek spremni nositi se sa stvarima onoliko posvećeno kao što taj trenutak zaslužuje.
Kada smo bili djeca, započeli smo svoj proces učenja promatrajući svijet oko nas otvorenim očima, promatrajući sa strahopoštovanjem što se događa u okolini. Dok su nam članovi obitelji govorili kako smo "slatki", mi smo bili usredotočeni na druge stvari. Bili smo radoznali i željni znanja.
Gledali bismo kako se neki objekat pojavljuje i nestaje i pretpostavljali da je to isti objekat. Pretpostavljamo da stvari nastavljaju da postoje, premda više nisu unutar našeg vidnog polja. Shvatamo da se svi ostali oko nas međusobno sporazumijevaju zajedničkim jezikom, a ne onim "brbljanjem" koje mi koristimo. Cilj nam je naučiti ovaj način komunikacije, jer želimo takođe doživjeti iskustvo dijeljenja, traženja stvari, izražavanja naših mišljenja.
Ubrzo počinjemo eksperimenisati dok promatramo. Bacamo kašiku punu dječje hrane ili čašu na pod i učimo da se ova prekrasna stvar zove gravitacija. To nam biva puno zanimljivije od naših ljutitih roditelja ili načina na koji naši djedovi baka reaguju. Dok mi rastemo, sa nama rastu i naši roditelji. Nijedan od ova dva razvoja nije jednostavan jer roditelji žele zaštititi svoju djecu. Ali, istovremeno, ova djeca žele sve više i više slobode.
Dakle, roditelji jednog dana shvataju da je njihovo dijete napustilo porodično gnijezdo i da ima puno stvari sa kojima će se morati suočiti samo. Da postoje stvari koje njihova djeca moraju sama naučiti.
Sigurna sam da tinejdžerica može pročitati čitavu literaturu o ljubavi, ali nikada doista ne uči o ljubavi dok ne započne to iskustvo. Naravno, postoje mnogi krasni i opširni opisi, ali ih prepoznajemo kao takve sve dok ne prođu našim iskustvom. Isto tako, postoje neke lekcije koje možete naučiti samo ako ih doživite iz prve ruke. Zašto je tako? Jer ove lekcije imaju veze samo sa vama, jer su namijenjene samo vama. Mi smo direktno uključeni u njih. To su složeni emocionalni procesi koje moramo razvijati kako bismo dostigli zrelost i pronašli sopstveni put. Drugim riječima, bez obzira koliko je sličan naš genom, svi imamo različit stupanj prihvatanja i tolerancije. Moramo naučiti kretati se ovim svijetom sa vlastitim osobinama, a ne sa tuđim. Moramo stvoriti vlastitu definiciju ljubavi, netolerancije i nepovjerenja. Bez obzira na činjenicu da ove definicije kod svih ljudi slično zvuče. Detalji su ti koji ih odvajaju. Oni nas čine posebnom osobom, osobom koja se odvaja i razlikuje od drugih. Vaš lični doživljaj i iskustvo je samo vaše, i ono vas čini jedinstvenim. Dakle, postoje boli i patnje koje se ne mogu izbjeći. Na primjer, prva velika razočaranje u prijateljstva. Drugi nam mogu reći da je određena osoba loša, da nije dobra za nas, ali nama treba dokaz. Ne možemo se oslanjati samo na priče. Tuđa mišljenja nisu dovoljna, treba nam vlastito iskustvo. Moramo stvarno naučiti kako funkcioniše ovaj proces razočaranja, jer ćemo kasnije morati biti pametniji kada se suočimo sa njim. Možemo li ograničiti naša iskustva? Naravno, postoje određene granice u procesu učenja.
Ovo nije važno samo zato što bismo mogli spriječiti nekoga da nauči nešto što bi trebalo da nauči. To je takođe važno jer, u mnogim slučajevima, možemo učiniti da se ta lekcija odgodi i dogodi puno dalje, a ne u pravo vrijeme.
Osoba koja uči bi se mogla udaljiti iz straha, jer shvata da pokušavamo uticati na nju onda kada to nije potrebno. To bi nas moglo spriječiti da im pomognemo onda kada im je to stvarno potrebno. I to bi nas moglo udaljiti od ljudi, pretvarajući nas u potpune strance. Zato treba znati napraviti ravnotežu kada dajete nekome savjete šta treba a šta ne treba da radi. Jer, neko mora proći kroz određena iskustva. To je jednostavno njegov život, njegove greške i njegove lekcije. A one su jedinstvene za svakoga.
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
|