Ne voli me puno, voli me ispravno

​Iako je teško vjerovati, voljeti puno nije isto što i voljeti ispravno. To je zato što velika količina ljubavi često nije praćena osjećajem za realnost i visokim kvalitetom odnosa. Nije sve što se događa u ime strasti u redu i oprostivo, pogotovo ako je destruktivno. Niko ne može pružiti dovoljno ljubavi ako u odnosu nedostaje poštovanje.

Aaron T. Black, jedan od najcjenjenijih psihijatara na polju kognitivne bihevioralne terapije, objašnjava ovo u svojoj knjizi "Ljubavi nikada nema dovoljno". Na svakoj od njegovih stranica možemo pronaći njegove vlastite misli i ponašanja. U osnovi, radi se o tome da se većina nas drži ideje da ljubav osvaja sve i da je to energija koja sve liječi i popravlja.

"U ljubavi dolazi do paradoksa što dva bića postaju jedno, a ostaju dva."
(Erich Fromm)

Svakako je zastrašujuće priznati da „biti voljen puno“ nije dovoljno da nas zaista usreći. Ali isto je slučaj i sa drugim područjima života gdje imamo manje problema sa priznavanjem: talenat nije dovoljan da bi neko bio uspješan, novac nije ključ vječnog prosperiteta, a direktni put nije uvijek onaj koji nas vodi najbrže do odredišta.
Život je pun nijansi koje nas ponekad čine očajnima. Ponekad nas iznenade, a ponekad nas stave u apsolutnu bespomoćnost. Voljeti puno nije uvijek izraz prave ljubavi. To moramo shvatiti kako bismo mogli reagovati u skladu sa tim. Moramo ostaviti idealizacije iza sebe kako bismo vodili jake, ispunjene i zrele odnose.

​Mnogo volimo, ali krivo volimo
Mnogi od nas biraju partnera jer su uvjereni: "On je prava osoba, ona koja mi najbolje odgovara, koja me može usrećiti." Ali, stvarnost je drugačija.

Kao što većina nas zna, niko ne bira u koga će se zaljubiti. Ne birate ljubav i strast. Ona neočekivano dolazi i povlači nas. Malo po malo bivamo uvučeni u vrtlog osjećanja i idealizacija koji čine da se naš odnos čini gotovo nebeskim, a mi sebi i drugima govorimo da je naša ljubav čarobna, sveprožimajuća i bez mane.
No, malo po malo, i ne shvaćajući to, dolazimo do tačke predaje gdje se sve granice zamagljuju, a živimo samo za drugoga, za onu tačku sretne međuzavisnosti u kojoj se toliko volimo da nema „moje“ i "tvoje", već sve je "naše" dok se naši identiteti ne rastope.
Izuzetno je važno shvatiti da je ta bezuvjetna ljubav, koja se čini božanskom opasna. Jer prava ljubav je zemaljska i treba da ima određena ograničenja. Granice su važne kako biste se zaštitili. Privatnostse morae poštivati ​​kako bismo imali skladan i uravnotežen odnos.
Ako se ljubav daje u višku i takođe zahtijeva, može se pretvoriti u tiraniju i može doći do dinamike opisane u nastavku.

4 zamke ovisne i štetne ljubavi
U ovisnom ljubavnom odnosu, prije ili kasnije nastaju ponašanja koja nam štete i koja ih stoga moramo rano prepoznati. Također, da nas sami ne bi koristili.

• Zamka "sve ili ništa". Previše ljubavi i lažne ljubavi može nas pretvoriti u sporedne glumce u vlastitom životu, a da to ne primijetimo. Obostranost bi morala biti potpuna i apsolutna, ali to često nije slučaj. Jedna strana često "izvisi".
• Zamka "ovako bi trebalo". Dolazi do tačke kada oba partnera opsesivno razmišljaju o tome što bi partner trebao učiniti ili ne: "Ako on ne učini ovo ili ono, onda me zaista ne voli. Ako učinim ovo ili ono, trebalo bi da on to učini za mene. "
• Zamka krivnje. Ova je zamka nesumnjivo jedna od najraširenijih u vezama. Projektovanje osjećaja krivnje na partnera kako bi se on osjećao loše jer nas je zanemario ili povrijedio.
• Zamka za "zamišljanja najgoreg". Prisilna, zavisna, toksična ljubav tjera nas da zamišljamo stvari koje nemaju osnova. Sumnja da smo prevareni može se, na primjer, pretvoriti u trajan osjećaj koji na nas jako loše utiče.

Voli me na lijep, slobodan način, sve dok smo zajedno
Postoje očevi i majke koji svoju djecu obožavaju i vole sa nesebičnom i bezgraničnom predanošću. Jako ih vole, ali ne vole ih pravilno. Zagušljiva je ljubav koja djeci reže i frustrira ih. Uništava im snove, a ponekad čak i djetetovu sposobnost sazrijevanja i pronalaženja sreće.

"Uvijek pobjeđuje onaj ko može voljeti, tolerirati i oprostiti."
(Hermann Hesse)

Kod parova se događa isto. Za ljubav nije potrebno umrijeti ili patiti. Nikada se ne bismo smjeli odricati sebe ili svog samopoštovanje. Trebali bismo biti zahtjevni i reći: "Ne želim da me volite puno, želim da me volite ispravno!"
S druge strane, dobro znamo koliko je važno i uzbudljivo osjećati se voljeno bez granica. To je vrsta samopotvrđivanja. Energija koja ispunjava, uzbuđuje, ali i drži nas zarobljene. Zato moramo biti oprezni i držati hladnu glavu. Ljubav ima granice, a one su postavljene vašim integritetom, dostojanstvom i vašom srećom.
Kada je jedan od tih stupova ugrožen, vrijeme je da napustite "zlatni ljubavni kavez".