Nije ti stalo do mene, već samo do toga da li još uvijek imaš pristup meni

Telefon mi zvoni kasno popodne dok dan prelazi u noć. Provjeravam ekran dok svijetli sa tvojim imenom. Odmah zakolutam očima.

Čitam ponovo. Nije mi smiješno. Ne čini da se osjećam dobro. Moja unutrašnja boginja sigurno ne pleše od radosti okolo. Iznervirana sam.

Iskreno, bez imalo sumnje, iznervirana sam. Dio mene se pita da li ti to znaš ili jednostavno ne razumiješ. Možeš li zaista biti toliko pun sebe?
Već znam šta želiš. Neću čak ni otvoriti tvoju poruku odmah. Bez čitanja, siguran sam da mogu skoro da pogodim od riječi do riječi šta imaš da mi kažeš. Dobro mi ide. Ne, ti i ja nismo „dobri“, i iskreno, tebe nije briga. Nije te briga za mene ili kako sam, baš kao što te nije bilo briga kada smo zadnji put razgovarali prije mjesec dana. Prošao je mjesec dana a da nisi razgovarao sa mnom, ali ja već znam da ti riječi "nedostaješ mi " i "trebaš mi" plešu na vrhu jezika, samo čekajući pravo vrijeme da ih učiniš što upečatljivijima, samo da bi saznao imaš li još uvijek pristup meni. Znam, u mislima se pitaš samo tri stvari: Hoću li ti odgovoriti? Hoću li ti doći? Hoću li pokazati da mi se i dalje sviđaš? Ne. Odgovor je ne na sve gore navedeno, i sasvim iskreno, odgovor je ne na sve što imaš da me pitaš. Više nemaš pristup meni. Toliko si transparentan, mogu da mapiram svaki tvoj pokret danima prije nego što ga napraviš. Zato i nisam bio šokirana tvojom dolaznom porukom, i dalje u istom vremenskom okviru u kojem je uvijek šalješ. Takođe nisam nimalo iznenađena ni svakom frazom koja je došla umjesto normalnog razgovora i svakom privremenom emocijom koju si izrazio.​

Jasno je da nemaš dovoljno poštovanja prema meni i da ne uzimaš u obzir moja osjećanja. Zašto bih te onda poštovala? Zašto bih ja trebala činiti da se osjećaš dobro u vezi sa sobom dok činiš da se ja osjećam loše? Mislim, nije tvoja odgovornost da se osjećam dostojnom, ali sigurno ne moraš da se trudiš da se osjećam manje vrijednom. Nisi superiorniji od mene. Zašto bih ti udovoljavala i činila da se osjećaš privlačno dok se ja uz tebe osjećam loše? Iskreno, toliko si zbunjeni iznutra da je teško čak i gledati kako ovo radiš. Zašto bih ti pravila društvo kada se osjećam usamljeno kada sam sa tobom? Dobro se snalazim i sama, ne trebaš mi takav. Savršeno sam dobro i u mnogo boljem prostoru kada te nema. Ne trebaš mi, a ja sigurno ne trebam ni tebi. Ili ti možda jesam potreba. Tvoj ponos ti nikad ne smeta kada provjeravaš da li i dalje imaš pristupa meni. Ovo mi daje do znanja da zaista znam šta tačno želiš. Nisi baš toliko zbunjen. Velika je šteta što nemaš niti jednu iskrenu emociju, što samo želiš ostvariti ono što si naumio, ne uzimajući tuđa osjećanja u obzir.
​Ne, ovog puta ne. Pristup odbijen.