Nikad ne znaš zašto je to dobro

​Kada se desi nešto neželjeno, svađamo se sa sudbinom, proklinjemo je, negodujemo, ljuti smo i mnogi vjerovatno slušaju muziku za depresivne tinejdžere.

Sedmicama, mjesecima ili godinama kasnije, često shvatimo da nam se ništa bolje nije moglo dogoditi. 

I mnogo toga što je izgledalo tako dobro, ispostavilo se kao loša zamka u retrospektivi, sjajna, uglačana grudva "ničega".
Doživljavam kako se stvari okreću, mijenjaju smjer.
Vjerovatno je tako mnogima od vas. Vjerovatno ste svi ovo iskusili.

Filozof Alan Watts je rekao :
"Cijela priroda je integrirani proces ogromne složenosti. Nemoguće je reći da li je neki događaj dobar ili loš - jer nikad se ne zna kakve će biti posljedice "nesreće" ili "sreće".

Primjer:
Milioni ljudi igraju lutriju svake sedmice. Ali 44% od milion dobitnika bankrotira nakon pet godina, potpuno izgubljeni, u goroj situaciji nego prije. Sličan broj se razveo nakon ovog perioda. Hoće li ostali zaista biti sretniji zahvaljujući iznenadnoj sreći, ili će ipak završiti nesrećno?
Ili obrnuto:
Mnogi jako dobri i uspješni pisci pisali su svoja poznata djela dok su bili na dnu života, u depresiji, potpuno slomljeni i skrhani, i kada nisu imali nimalo volje za životom. Iz te njihove nesreće proizašla su mnoga genijalna djela.  Da li bi se to dogodilo bez boli koji su iskusili?

Tako malo znamo o životu. I tako brzo prosuđujemo, odlučujemo o dobrom i lošem... a da ne znamo šta je dobro u lošem, a šta loše u dobrom.

Kao u ovoj poznatoj priči iz taoizma:
Farmer je imao konja. Jednog dana je konj pobjegao. Seljak i njegov sin sada su morali sami da oru polja. Komšije su govorile: "Kakva nesreća da ti je konj pobjegao!" Ali farmer je odgovorio: "Vidjećemo."
Nedelju dana kasnije konj se vratio na farmu sa čitavim krdom divljih konja. "Kakva sreća!" govorile si komšije. Ali farmer je samo odgovorio: "Vidjećemo."
Ubrzo nakon toga, farmerov sin je poželio da zajaše jednog od divljih konja. Bio je izbačen i slomio nogu. "Oh, kakva loša sreća!" Komšijama je bilo žao, ali opet je farmer samo rekao: “Vidjećemo”.
Nekoliko dana kasnije, vladar te zemlje je pozvao sve mladiće u vojsku da krenu u bitku. Ali farmerovog sina su ostavili kod kuće zbog slomljene noge: „Kakva sreća da tvoj sin ne mora u bitku!“ komšije su bile srećne. Ali farmer je samo napomenuo: "Vidjećemo."

Kad nam je sudbina upravo slomila noge, ili obje noge, ili srce, boli, suze se kotrljaju, planovi venu.
Ali to možda nije samo loša sreća? Možda je to temelj nečeg dobrog, čak i sjajnog?
Vidjećemo.