Normalnost i normalno: šta je uopšte normalno?

​Pojam "normalno" se često i neselektivno koristi u našem društvu. U mnogo navrata možemo čuti o ponašanjima koja jesu ili nisu "normalna". 

Često udaramo o zid kada pokušavamo definisati što jeste normalno. Teško nam je definisati što je normalno, a što je patološko, "čudno" ili nenormalno.
Povezane konotacije su vrlo opasni aspekti koncepta normalnosti. Obično se koriste kao odrednice za ono što je ispravno, a što nije. Kada promatramo neku osobu, ponašanje ili nešto slično, najvjerojatnije ćemo imati negativne predrasude. To se, do određene mjere, odnosi na našu uobičajenu zabludu o normalnosti i neinformisanosti. Važno je naučiti što znači riječ "normalno".

Jednostavan način pristupa ovom pojmu je suprotno od normalnog, što bi bilo "patološko". Razumijevanje abnormalnih procesa i ponašanja pomoći će nam da dobijemo pravu definiciju te riječi. Zato je prva stvar o kojoj ćemo ovdje govoriti definicija patološkog.

"Normalnost je asfaltirana cesta: Ugodno je njome hodati, ali cvijeće na njoj ne raste."
-Vincent van Gogh-

Definicija patološkog ili abnormalnog
​Određivanje patološkog je oduvijek bilo teško zbog toga koliko je složeno odrediti njegove kriterijume. Ljudi u području psihologiji i dalje raspravljaju o tome treba li ga smatrati bitnim za dijagnozu ili terapiju. Koje kriterijume treba da slijede patološka ponašanja kako bi bila tretirana i liječena?
Kada je riječ o definisanju patologije ili abnormalnosti, obično slijedimo četiri kriterija. Vrlo važna činjenica za razmatranje je da nije neophodno ispuniti sve kriterijume kada je u pitanju neka abnormalnost. Međutim, trebalo bi ih shvatiti kao četiri dimenzije koje se različito kvalitativno ocjenjuju.

​Ta četiri različita kriterijuma su:

• Statistički pristup: Temelji se na ideji da je normalnost najčešća. U pitanju je matematički kriterijum koji se temelji na ciframa. Ponašanja koja se često ponavljaju su normalna, a ona koja se jedva pojavljuju su nenormalna ili patološka. Ovo uzrokuje veliki uticaj jer koristi objektivnu metodu za mjerenje normalnosti. Međutim, ono gubi učinkovitost kada postoje mnoge varijable. Postoje i problemi prilikom definisanja postotka koji podrazumijeva promjenu od abnormalnog do normalnog.
• Biološki pristup:  U ovom pristupu, biološki procesi i zakoni određuju normalnost. Ponašanja ili procesi koji slijede biološku normalnost neće se smatrati patološkim. Problem s ovim kriterijumom je da biološki zakoni mogu biti pogrešni ili nepotpuni. Neka nova činjenica se može tumačiti kao patologija umjesto dijelom normalnog procesa.
• Društveni pristup: Temelji se na ideji da je normalnost ono što društvo vidi kao normalno, ono što ljudi prihvataju. Društvo, kroz intersubjektivnost i društveno znanje, uspostavlja obilježja onoga što je "normalno". Istorija bi mogla imati uticaja na ovaj kriterijum. Koncept ovog će se razlikovati zavisno od vremena i kulture.
• Subjektivni pristup: Prema ovom kriterijumu, ako osoba smatra da se ponaša patološki, to je dovoljno da se smatra da ima nenormalno ponašanje. Predrasude i subjektivnost čine ovaj pristup vrlo nedovoljnim. Ljudi imaju tendenciju da mnoga ponašanja smatraju normalnima. ​

Navedeni kriterijumi korisni su za dijagnosticiranje i liječenja poremećaja u kliničkoj psihologiji. Međutim, oni se ne bave stvarnim značenjem normalnosti. Ipak, možemo ih koristiti kako bismo bolje razumjeli naš lični koncept normalnog i abnormalnog.

​Normalnost prema društvenom konstruktivizmu
Društveni konstruktivizam može nam pomoći da shvatimo definiciju normalnosti. On objašnjava da interakcija koju ljudi imaju sa okolinom stvara sva znanja. Uglavnom, ideja onoga što je normalno konstruisana je kroz naš odnos s okolinom. To znači da nikada nećemo moći govoriti o normalnosti u opštim uvjetima. Uvijek ćemo je razmotriti unutar društva.  Ovo znači da nije bitan pristup koji koristimo kako bismo definisali što je patološko jer svi ljudi na kraju posmatraju normalnost ili abnormalnost sa socijalne tačke gledišta. Ova teorija nas čini da ovu temu vidimo u drugačijem svjetlu.
Nije sve što je čudno povezano sa negativnom ili problematičnom stranom osobe. Zapravo, društvo je to koje završava isključivanjem ponašanja, ideja ili osobina kroz predrasude i kritike. Ovo objašnjava kako se razmatranje normalnih i abnormalnih ponašanja, radnji i osjećaja drastično promijenilo kroz istoriju. Na primjer, prije mnogo stoljeća, ubistvo nekoga ko je povrijedio vaš ponos bio je posve normalan i legalan čin, vrlo različit od onoga kako je sada.

Ukratko, možemo reći da je normalnost društvena konstrukcija koja obuhvata ona ponašanja, ideje i karakteristike prilagođene društvu. To je društveni proces samoregulacije. Zbog toga psiholozi proučavaju paradigme o poremećajima i teškoćama temeljenim na funkcionalnoj raznolikosti. Počnimo smatrati abnormalnost konceptom stvorenim od strane društva umjesto osobinom ličnosti.

"Normalnost je dobar ideal za one koji nemaju mašte."
-Carl Jung-