O pravim muškarcima

Žene Amerike su se dogovorile da prikupe po jedan dolar za izgradnju spomenika muškarcima. Pravim muškarcima koji su umrli na Titaniku. ​​Prikupljan je po jedan dolar kako bi što veći broj žena mogao priuštiti i ravnopravno doprinijeti izgradnji spomenika.

Ukupno je prikupljeno dvadeset i pet tisuća dolara. A spomenik pravim muškarcima podigli su žene. Žene znaju biti zahvalne.

Žene su podigle spomenik pravim muškarcima​
Muškarci su se tokom ove grozne Titanik katastrofe ponašali drugačije. Svi su pokazali svoje pravo lice. Neki su podmićivali mornare da njih stave na čamce, presvlačili se u ženske haljine, kako bi oni imali prednost, izdali su svoje žene i djecu, poput gospodina Cartera...Ali bilo je i onih koji su se pokazali drugačije. U žrtvi i spasenju drugih. Dolar za spomenik odavno je prikupljen. Ovdje, u ovom članku ćemo i mi dati svoj doprinos, kroz spomen na ove divne i hrabre ljude.

Svećenik John Harper plovio je tada sa svojom malom kćeri. Umrla mu je supruga, ostao je sam sa djetetom. I tako je preuzeo poziv svećenika da propovijeda evanđelje. Tih dana je plovio poslom, što ga je i dovelo na Titanik. Vjerovatno je njegova kćer bila sretna i puna divljena na tom veličanstvenom brodu. A onda je uslijedila katastrofa. Harper se mogao ukrcati u čamac za spasavanje sa svojom kćeri kao samohrani roditelj. Spasao bi se! Ali dao je dijete mornaru, oprostio se od nje i otišao pomoći onima koji su žurili oko palube u potrazi za spasom.

Pomagao je sa čamcima, a onda kada već nije bilo ničega u čemu bi mogao pomoći, utješio se propovijedom. Orkestar pravih muškaraca koji je svirao do posljednjeg trenutka svirao je božansku himnu. Sve je bilo gotovo, Titanik se podijelio na pola i potonuo. Ali svećenik je želio živjeti. Obukao je oprezno pojas za spašavanje, nadao se da će ga spasiti zbog kćeri. I tako je s velike visine skočio u ledenu vodu. I u vodi se nastavio tješiti i propovijedati. Ovaj John Harper doplivao je do mladića koji se utapao u hladnoj vodi i počeo mu pomagati, nastavljajući propovijed.
Nemoguće je zamisliti, naravno. Mladić nije ništa razumio i gušio se, nije imao vremena za slušanje propovijedi. Tada je svećenik umornim rukama skinuo svoj prsluk za spasavanje i stavio ga mladiću. Ipak ga je uspio spasiti. Jer samo je šest ljudi uspjelo preživjeti u ledenoj vodi u prslucima. A među njima je i ovaj mladić kojeg je spasio John Harper. Po cijenu svog života ga je spasio, svjesno. Mladić je kasnije vjerovao u Boga, prsluk je djelovao više od riječi ...
Drugi čovjek vrijedan spomena je bio Mihail Zhadovski, umirovljeni kapetan, nagrađen sa dvije „Anne“ za hrabrost u rusko-turskom ratu. Iz rata je izašao ranjen i poznanici su ga postavili kao blagajnika za novi brod, na Titaniku jer ga je odlikovala besprijekorna iskrenost i poštenje. Ovaj je umirovljeni kapetan pomagao ženama i djeci u čamce, iako je mogao prvi pobjeći, bio je zaposlenik na brodu. Nije ni pokušao. Pomagao je svima, a kada je došlo vrijeme i nije ostalo mjesta u čamcima, poljubio je jednu damu u ruku, navukao joj pojas za spašavanje i pozdravio se sa njom. Spasio je potpuno nepoznatu damu dajući joj posljednju priliku za spas. Dama je preživjela. A onda je ispričala o svemu.

Pravi muškarci nikada ne tonu na dno jer su glupi ili slabi. Naprotiv. Daju sve od sebe i rade sve što je potrebno kako bi spasili žene i djecu. Ili slabije od sebe. Ili one koji se više plaše ... Stoga su to ljudi koji rijetko kada spašvaju sebe, oni su spremni na velike žrtve. A mi ih moramo nastaviti pominjati u iskrenim pričama o njihovim herojskim podvizima. Pravi muškarci i prave žene moraju biti upamćeni. Nećete ih prepoznati odmah. Tek onda kada se desi nešto što zahtijeva veliku hrabrost i žrtvu, tada ćete otkriti ko je ko. Oni ipak postoje, hvala bogu!

(obrada sa: econet.ru)