Odložene želje, odloženi život

Sreća se nije dogodila juče niti se događa sjutra. Ona je moguća samo danas i leži u jednostavnim detaljima.

Jeste li primijetili koliko se često odričemo dobra i uživanja da bismo kasnije uživali u njima? Moj svekar i svekrva su profesionalni lovci i tokom sezone lova često nas razmaze divljači. 

Prije neki dan, svekrva nam je dala divlju patku, pa sam odlučila da je skuham u povrću. „Zašto sada kuvaš tu patku? To je za Novu godinu!”, upitao me je suprug iznenađeno. Isto iznenađenje pokazalo se i na mom licu. Zašto baš za Novu godinu? Zašto je ne bih skuhala danas? Zašto odgađati zadovoljstvo za kasnije? Ili razmišljati: "ako uživamo danas, za sjutra neće ostati ništa"?

​Sjutra nikada ne dolazi jer je svaki novi dan "danas"
Kao i u filmu, mentalno se vraćam u djetinjstvo i jasno vidim sliku kada je uoči novogodišnjih praznika frižider bio napunjen poslasticama, ali ih niste mogli probati, jer su bile namijenjene za svečane trenutke. Ista priča ponavljala se uoči rođendana i drugih velikih praznika. A ko od nas nije imao čajne setove u kući, iz kojih su se pili čaj samo na velike praznike? Ili se možda uopće nisu pili, setovi su samo stajali u ormarićima. Ili ko nije imao odjeću za "posebne prilike"? 

​Članak, naravno, ne govori o hrani, već o tome kako smo se od djetinjstva navikli uskraćivati ​​sebi zadovoljstvo sada zbog iluzornih planova u budućnosti. Poput mazohista, vjerujemo da ako se danas malo strpimo sjutra će se nešto bolje dogoditi i sve će biti u redu. Ali sjutra nikada ne dolazi, jer je svaki novi dan "danas". 

Strpljenje i ograničavanje postaju norma. A ako postoje trenuci hedonizma i popustljivosti, tada doživljavamo sramotu zbog navodno vlastite sebičnosti i kukavičluka. Čvrsto smo ubijeđeni da blagoslovi ne padaju s neba tek tako, dobar život se mora zaslužiti, čovjek se mora žrtvovati. Živimo u iščekivanju poteškoća, mentalno u budućnosti, a nikada u sadašnjosti.

​Vjerujemo u iluziju da je život pošten i pravedan. Da će nas neko nagraditi za strpljenje i poniznost i, da će kao u bajci, dobro pobijediti zlo. Bojimo se priznati da je život neprestana neizvjesnost i da se mnoge stvari događaju jednostavno zato što se moraju dogoditi. A veselje i uživanje odgađamo za kasnije. 

​Sjećam se svoje prve učiteljice psihologije. Imala je oko 70 godina i pričala nam je kako kod kuće pije sat vremena iz najljepših šoljica, jede iz najboljih tanjira, oblači skupocjeni nakit ne za posebne prilike, već prema raspoloženju. Bila je to ljupka žena koja je uvijek bila elegantno odjevena, sa lijepo uređenom frizurom. Sa blagim osmjehom na usnama, a oči su joj sijale od ljubaznosti. Živjela je u sadašnjem trenutku i nije čekala na pozive, na sreću, nije tražila razloge za to.

Istina je da ne znamo šta će se sljedeće dogoditi i nikada ne možemo predvidjeti. Možemo samo s apsolutnom preciznošću znati šta nam se trenutno dešava.

Sasvim sigurno znam da će na novogodišnjem stolu uvijek biti jela koja će ostati netaknuta. Ta hrana će kasnije završiti u frižideru, gdje će se polako kvariti, a za nekoliko dana biće u kanti za smeće. I tako je sa mnogim stvarima. Odjeća izlazi iz mode, posuđe se lomi, nakit skuplja prašinu u kutijama. 
Ono što smo jednom sebi uskratili odjednom se pokazalo da više nije poželjno ili da više nije vrijeme za to. 
​
Sreća se nije dogodila juče niti se događa sjutra. Ona je moguća samo danas i leži u jednostavnim detaljima. Na večeri pripremljenoj za porodicu ili uz aromatičnu jutarnju kafu. Ili u nježnom osmijehu koji poklanjamo voljenoj osobi, bez čekanja na posebnu i prikladnu priliku.
Ne odlažite za sjutra ono što sada možete učiniti. Pozdravite današnji dan sa zahvalnošću. Nosite najfiniji nakit, pijte čaj iz najfinijih šoljica, uživajte na odmoru i odvojite vrijeme da učinite sve danas da biste kasnije uživali u miru. 

ČITAJ VIŠE: Sindrom odgođenog života: kako ljudi pravdaju svoje strahove i lijenost

(Prema autorki:
Sarapina Tatiana)