Odmoriti od sebe

Zašto promjena aktivnosti, ciljeva, posla, pa čak i prebivališta ponekad ne dovede do željenog efekta, već samo na neko vrijeme obuzdavaju pojavu istih, "starih" problema?

Bez obzira na to što se s nama događa, prije ili kasnije shvatimo da nas apsolutno sve počinje gnjaviti. Unatoč činjenici da su nam se neke stvari nekad činile značajnim i primamljivim, sada se postupno pretvaraju u teret: novi posao, novo veze, novi hobi, novi stan ili automobil.

Kada se umorim od svega...
Što se dogodilo? Napokon smo dočekali da promijenimo svoj život, da unesemo nešto novo. I, evo, ispade da smo se opet našli u istoj rutini kao i prije. Novi ciljevi, postignuća i odnosi postali su nam poznati i prestali su nam davati onaj pozitivni impuls radosti.

Ako vam se ovako nešto dogodi(lo), onda najvjerovatnije postoji nešto iza svih ovih novih ciljeva, odnosa i postignuća. Postoji nešto, svjesni smo njegove prisutnosti, ali svaki put pokušavamo zatvoriti oči pred tim "nečim". Izbjegavamo ga, i plašimo se priznati sebi da ga stalno izbjegavamo.
Često možete čuti izjavu kao "treba mi odmor." Međutim, promjena krajolika i okruženja, ili aktivnosti često daje samo kratkoročni učinak. U suštini odlazimo na odmor od sebe. Sklanjamo se od problema, kontradikcija, rutina...
U cjelini, odvojenost od svega toga je izvrstan alat za razmišljanje i promišljanje bilo čega, procjenjivanje sopstvenih snaga i resursa prije početka nove etape. Međutim, učinak će biti kratkotrajan sve dok ne počnemo primjećivati ono "​​ja" od kojeg pokušavamo pobjeći, jer mi, u stvari, bježimo od sebe. Ovo je vrlo važan i ponekad nezasluženo ignoriran dio nas. Iako je možda nesavršen, neobičan i općenito skriven u sjeni, i taj dio nas ima pravo na život i želi biti primijećen i otkriven.
Stoga odlazak na odmor od sebe zna na kratko promijeniti stvari, ili perspekivu. Naravno, vraćamo se "ažurirani" i donekle nam je lakše. Promijenivši situaciju, krug komunikacije i prirodu aktivnosti, učiniće da se na kratko osjećamo bolje. Međutim, to "ažuriranje" je često čisto vanjsko, "ekološko-bihevioralno". Na dubljoj razini, gdje se nalaze naše vrijednosti i uvjerenja, sve ostaje u približno istom stanju.

Ispada da mijenjamo ambalažu zbog onoga što je u nama. Promjena konteksta, odijevanja, vrste zanimanja za nas predstavlja iluziju da se iznutra (unutar nas) nešto promijenilo. Čak možemo promijeniti svoje prebivalište, ali zapravo ćemo ga sami prenijeti na drugo mjesto.

Kako prestati bježati od sebe?​
Za početak, samo se zaustavite i razmislite u trenutku kad želite sebi zacrtati novi "cilj". I postavi sebi pitanje: "Što će se unutar mene promijeniti kad ostvarim taj cilj?"

Ako se ne pojavi emocionalni odgovor ili razumijemo da je malo vjerojatno da će se unutar nas promijeniti nešto, onda se čini da smo počeli hodati u krugu izbjegavajući nešto unutar sebe.
Najteži, pa i najuzbudljiviji trenutak je priznati sebi da općenito postoji nešto što stalno izbjegavamo. Požurujemo sebe u ostvarenje slijedećih vanjskih ciljeva, vjerujući da će oni radikalno promijeniti naš život i usrećiti nas. Ali to je moguće samo pod uvjetom da nešto odavno zaboravljeno u nama konačno dobije priznanje i za to se upali zeleno svjetlo. Dakle, to je moguće samo ako ostvareni cilj promijeni nešto unutar nas.

Postoji jedna odlična priča o dijamantnim poljima, koja odražava suštinu odlaska na odmor od sebe. Ona je sljedeća:

Živio je jedan poljoprivrednik koji je jedva sastavljao kraj s krajem i strastveno je želio obogatiti se, ili barem poboljšati svoje financijsko stanje, ali to nije uspijevao. Jednom je neki lutajući trgovac došao do njegove kuće i rekao mu da se u Africi otvaraju nova polja dijamanata i da su mnogi ljudi već zaradili veliko bogatstvo na tome U srcu seljaka pojavila se želja da iskuša svoju sreću, prodao je svoju farmu i otišao u Afriku, u potrazi za blagom. Tamo je dugo vremena bezuspješno pokušavao pronaći dijamante, ponestalo mu je novca, on je počeo da ludi i na kraju očajan pojurio je niz liticu da izvrši samoubistvo.​

Čovjek koji je kupio njegovu farmu jednom, dok je jahao svog konja kroz naselje ugledao je jedan neobičan, pomalo proziran kamen. Podigao ga je sa zemlje i stavio u predsoblju u svojoj kući. Isti lutajući trgovac je opet prolazio tuda, ušao u njegovu kuću i kad je ugledao ovaj kamen, uzviknuo je:
- Vraća li se bivši vlasnik na ovo imanje?
- Ne.
- A odakle vam onda taj kamen?
- Našao sam ga blizu potoka.
- Znate li o kakvom se kamenu radi?
- Nemam pojma. Samo mi se čini da je ovo neki lijep i čudan kamen.
- To nije samo kamen, već i dijamant!
Zatim su zajedno otišli do potoka i počeli tražiti slično kamenje i ubrzo su pronašli jedan, pa još jedan, pa još jedan, i tako dalje. Ispostavilo se da je taj potok pravi dijamantski plac, pun dragog kamenja. Kao rezultat toga, novi vlasnik ove farme postao je vrlo bogat čovjek.

Značenje, poenta i pouka ove priče  je da svako od nas ima svoje "dijamantne naslage", ali često ih ne vidimo, već tražimo blago negdje drugdje. Pogreška starog farmera bila je u tome što nije imao pojma kako dijamanti izgledaju u prirodi. Nadao se da će pronaći onakve dijamante kakve je vidio u zlatari. Grubi dijamant je poput običnog kamena, nije ga umio prepoznati.
Znajte ovoliko: Bog daje dar u obliku "klice", embriona, neobrađenog dragulja, u obliku sjemena. Bilo koji mineral mora biti prerađen da bi zasijao, dijamant se mora brusiti i sjeme uzgajati da bi se vidio sa njihov napredak i sjaj.
Stoga, ne gledajte koliko je zelena trava u tuđem dvorištu, već razmislite o tome gdje se nalaze vaše vlastite naslage dijamanata! 

Autor: Dmitrij Vostrukhov
(econet.ru)