Odrastanje ne znači da bi trebalo da prestanemo da se igramo

Odrastanje ne mora značiti prestanak igre. Čini se kao da je prirodno da se samo djeca igraju. S druge strane, odrasli su obično dosađuju. Kako vrijeme prolazi, gubimo entuzijazam za igru.

Odrastanje ne mora značiti ovu promjenu. Međutim, ni ne sluteći, prilagođavamo se rutinama koje nas pune brigama i loše utiču na naše živce. Tada idemo u teretanu ili se nekim bavimo sportom. Ponekad ni to. Radije idemo u kupovinu ili provodimo vrijeme ispred televizora.

Ne pada nam napamet da bi nam život bio živopisniji da se više igramo. I to nije samo opcija za borbu protiv stresa, kao što se često kaže.
Stotine studija dokazale su da igra kod odraslih podstiče kreativnost, omogućava prevladavanje traumatičnih situacija i pomaže u uklanjanju emocionalnih ograničenja. Zbog toga se ne bismo trebali prestati igrati kada dostignemo odraslo doba.

Šta je, a šta nije igra?
​Igra nije odlazak u teretanu. Obično ta mjesta nisu ništa više "od hramova u kojima se obožava tijelo" ili se posmatraju kao alternativna mjesta za pronalazak društva. Tamo su aktivnosti usamljene i nekreativne. Toliko da ih zato prate slušalice koje su dobro pričvršćene za uši. Svako za sebe.

U teretanama je malo radosti. Iako je vježbanje zdrava aktivnost, u tim je prostorima centralna tema tijelo bez mozga. Bezosjećajno. Tijelo za jednostavno modeliranje.

Stuart Brown, američki naučnik, autor knjige Performans: Kako oblikuje mozak, otvara maštu i oživljava dušu, ukazuje da je dobitnicima Nobelove nagrade, preduzetnicima, umjetnicima i izvođačima, kao i uravnoteženoj djeci, parovima i sretnim zajedničko to što se spontano igraju tokom cijelog svog života.

Zašto se ne morate prestati igrati?
Igra podmlađuje. Ne samo tijelo, već i duh i odnose sa drugima, sa prirodnim okruženjem, sa svijetom. Igranje otvara vrata slobodi. Radosti. Daje smisao životu i doprinosi uživanju.

Igra takođe igra važnu ulogu u ljudskim odnosima. Roditelji i djeca grade čvršće odnose kada se igraju. Parovi prevladavaju sukobe i postižu više intimnosti i bolju komunikaciju uvodeći epizode igre u svoju vezu. Braća i sestre i prijatelji mogu ojačati veze solidarnosti i kroz igru ​​se bolje upoznati.
Igra nas predisponira za prirodniji život prepun entuzijazma. 

Zbog toga psihologija često koristi igru. Ne samo u tretmanima sa djecom, već i sa odraslima svih starosnih. Takozvana "igra uloga" jedna je od najkorisnijih tehnika u ovom polju znanja.
Često igra i smijeh idu ruku pod ruku. Igra uči ili podsjeća nas kako se treba smijati. Trenucima, stvarnosti, sebi. Uči nas da ne uzimamo život tako ozbiljno. 
​
Ako se ne igramo često, možda će u početku biti teško započeti. Bićemo malo ukočeni, malo napeti. Možda se bojimo ismijavanja ili gluposti. Ali ako je igra dovoljno autentična, malo po malo ti će se zidovi srušiti.
I tako ćemo se, čak i ne razmišljajući o tome, smijati i uživati, kao što smo to činili tog zaboravljenog proljeća djetinjstva. Zato bismo trebali učiti svoju djecu da se nikada ne smiju prestati igrati.