Odrastanje ne mora značiti prestanak igre. Čini se kao da je prirodno da se samo djeca igraju. S druge strane, odrasli su obično dosađuju. Kako vrijeme prolazi, gubimo entuzijazam za igru.
Odrastanje ne mora značiti ovu promjenu. Međutim, ni ne sluteći, prilagođavamo se rutinama koje nas pune brigama i loše utiču na naše živce. Tada idemo u teretanu ili se nekim bavimo sportom. Ponekad ni to. Radije idemo u kupovinu ili provodimo vrijeme ispred televizora.
Ne pada nam napamet da bi nam život bio živopisniji da se više igramo. I to nije samo opcija za borbu protiv stresa, kao što se često kaže.
Stotine studija dokazale su da igra kod odraslih podstiče kreativnost, omogućava prevladavanje traumatičnih situacija i pomaže u uklanjanju emocionalnih ograničenja. Zbog toga se ne bismo trebali prestati igrati kada dostignemo odraslo doba. Šta je, a šta nije igra? Igra nije odlazak u teretanu. Obično ta mjesta nisu ništa više "od hramova u kojima se obožava tijelo" ili se posmatraju kao alternativna mjesta za pronalazak društva. Tamo su aktivnosti usamljene i nekreativne. Toliko da ih zato prate slušalice koje su dobro pričvršćene za uši. Svako za sebe. U teretanama je malo radosti. Iako je vježbanje zdrava aktivnost, u tim je prostorima centralna tema tijelo bez mozga. Bezosjećajno. Tijelo za jednostavno modeliranje. Stuart Brown, američki naučnik, autor knjige Performans: Kako oblikuje mozak, otvara maštu i oživljava dušu, ukazuje da je dobitnicima Nobelove nagrade, preduzetnicima, umjetnicima i izvođačima, kao i uravnoteženoj djeci, parovima i sretnim zajedničko to što se spontano igraju tokom cijelog svog života. Zašto se ne morate prestati igrati? Igra podmlađuje. Ne samo tijelo, već i duh i odnose sa drugima, sa prirodnim okruženjem, sa svijetom. Igranje otvara vrata slobodi. Radosti. Daje smisao životu i doprinosi uživanju. Igra takođe igra važnu ulogu u ljudskim odnosima. Roditelji i djeca grade čvršće odnose kada se igraju. Parovi prevladavaju sukobe i postižu više intimnosti i bolju komunikaciju uvodeći epizode igre u svoju vezu. Braća i sestre i prijatelji mogu ojačati veze solidarnosti i kroz igru se bolje upoznati. Igra nas predisponira za prirodniji život prepun entuzijazma.
Zbog toga psihologija često koristi igru. Ne samo u tretmanima sa djecom, već i sa odraslima svih starosnih. Takozvana "igra uloga" jedna je od najkorisnijih tehnika u ovom polju znanja.
Često igra i smijeh idu ruku pod ruku. Igra uči ili podsjeća nas kako se treba smijati. Trenucima, stvarnosti, sebi. Uči nas da ne uzimamo život tako ozbiljno. Ako se ne igramo često, možda će u početku biti teško započeti. Bićemo malo ukočeni, malo napeti. Možda se bojimo ismijavanja ili gluposti. Ali ako je igra dovoljno autentična, malo po malo ti će se zidovi srušiti. I tako ćemo se, čak i ne razmišljajući o tome, smijati i uživati, kao što smo to činili tog zaboravljenog proljeća djetinjstva. Zato bismo trebali učiti svoju djecu da se nikada ne smiju prestati igrati.
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
|