Kako je čovjek skroman u starosti! Stara osoba postepeno gubi snagu i postaje kao ostareli soko. Kada soko ostari, ispada mu perje, a krila izgledaju kao polomljeni češljevi.
Starost učini čovjeka skromnim. Jednog dana tokom Velikog posta, grupa razbojnika došla je u manastir i tražila sir od monaha. Tada je otac Spiridon izašao pred razbojnike i „pozdravio“ ih ovako: „O, nitkovi! Jeste li došli da tražite sir za vrijeme posta?” Rekao im je i izbacio ih kroz kapiju.
Drugi put su monasi demontirali lustere da bi ih očistili. Razbojnici su, vidjevši razne sjajne uvojke sa lustera, pomislili da su zlatni. Stigavši u manastir, ubacili su vreće i skupili mazge iz svih krajeva da na njih natovare te vreće.
Otac Spiridon je, čim je to vidio, zgrabio razbojnike za kragnu, uzeo im torbe i bacio sadržaj na zemlju. “Prokletnici! - rekao im je. "Ovo su jeftini komadi gvožđa! Jeftino kao vaši životi!” Ovaj čovjek nije znao za kukavičluk. Međutim, u starosti se razbolio i dao otkaz. Dobio sam poslušnost da se brinem o njemu. Jednog dana me je zamolio: „Moli se, Averky, nije mi dobro". Ustao sam i počeo se naglas moliti: „Gospode Isuse Hriste, pomiluj slugu Svoga starca Spiridona". „Budalo“, reče on, „ne starac Spiridon, nego Spirka!“ Kako su ga unizile njegova bolest i starost. Nije želio da ga zovem "Starac Spiridon"! A moj otac se u starosti pomirio sa tim da nema snage da pogodi ni muvu. Jednog dana moja sestra ga je našla kako plače. „Šta je s tobom, oče? - upitala je. “Možda te je neko od tvojih unuka uvrijedio?” „Ne, ne“, odgovorio joj je. "Htio sam da muvalicom udarim muvu i nisam uspio. Pokušao sam da je udarim sa desne strane - poletjela je lijevo, htio sam da je udarim sa lijeve - poletjela je udesno! Kad sam bio mlad, gađao sam tako precizno da sam bio odličan lovac. Kada sam imao šesnaest godina, ustrijelio sam medveda, ranio ga i borio se sa ranjenom životinjom. A sad ne mogu da udarim ni muvu! Eh, čovjek je beznačajno stvorenje.” Nesrećnik je osjetio jedno veliko „ništa“, nulu, kao da ništa nije postigao u životu. Znate li kako se stari monasi ponizuju u skloništima za stare monahe u Svjatogorskim manastirima? Podvrgnuti su monaškom postrigu! Kosa im je ošišana kako bi bila kratka i lakša za pranje. Sijeku bradu jer im smeta, hrana im ispada iz usta, a kako da ih nakon toga očiste? Ova tonzura je posljednja tonzura. Tonzura poniznosti! U šta je svijet pretvorio? I u Farsu i u Epiru, čak su se čuvale i stare životinje. Za mazge je jasno zašto (jer se njihovo meso ne jede). Ali ni one životinje čije je meso bilo jestivo nisu uklanjane, ostavljene su žive. Na primjer, vlasnici su odavali počast starim bikovima koji su služili za oranje. Čuvali su ih i brinuli o njima u starosti, govoreći: “To su ipak naši hranitelji”. Odnosno, radne životinje koje su radile u polju imale su dobru starost. I tada ljudi nisu imali tehnička sredstva koja imaju danas. Trebalo je sočivo za stočnu hranu samljeti u ručnom mlinu, sitno ga izgnječiti da bi ga jadni stari bik mogao sažvakati. Ali moderni ljudi su zaboravili na takve stvari: ne mare ni za stare ljude, a kamoli za stare životinje! Nikada u životu se nisam osjećao tako dobro kao u onih nekoliko dana kada sam dobio poslušnost da čuvam starog monaha. Velika je nagrada u brizi o starima. Pričali su mi o jednom iskušeniku na Svetoj Gori koji je bio opsjednut strašnim demonom. Dobio je poslušanje da brine o šestorice starih monaha u manastirskom sirotištu za stare. Te godine su bile teške, ljudi nisu imali dovoljno sredstava da sebi olakšaju posao. On je stavio na ramena zavežljaj starčeve odjeće i sve to odvukao do udaljene bare, gde je sve oprao lugom... Prošlo je malo vremena, oslobodio se demona kojim je bio opsjednut, i postao monah. To se dogodilo, prije svega, zato što se on sam žrtvovao za druge, a i zato što su mu stari monasi dali svoje blagoslove. Mnogi supružnici gunđaju i ogorčeni su na teškoće koje nastaju u njihovoj porodici zbog ekscentričnosti i gunđanja starih ljudi koji žive sa njima. Ovi ljudi zaboravljaju na kuknjavu i neobičnosti kojima su dosađivali drugima kada su bili djeca. Ne sjećaju se da ni sami nisu dali odmor svojim roditeljima plačem i hirovima. Stoga Bog dopušta takvim ljudima da izdrže poteškoće povezane sa brigom o starijima - kako bi se barem nekako "iskupili" za poteškoće koje su ranije zadavali drugima. Sada je njihov red da pruže rame i ruku spasa svojim roditeljima i sa zahvalnošću brinu o njima onako kako su roditelji brinuli kada su bili djeca. Oni koji nemaju osjećaj dužnosti prema roditeljima biće od Boga ocijenjeni kao nepravedni i nezahvalni ljudi. Vidim da je često razlog muke koju doživljavaju mnogi svjetovni ljudi to što su njihovi roditelji ljuti na njih. Porodice pate jer bake i djedovi nisu zbrinuti kako treba. Kakav će blagoslov imati djeca koja su odrasla u porodici u kojoj je nesretna starica ili siromašni starac odveden u starački dom, ostavljen tamo da umire sa duševnim bolom dok im oduzimaju imovinu i ne dozvoljavajući im da uživaju u unucima? Baka u porodici je veliki blagoslov, ali takvi ljudi to ne razumiju. Obično muškarci stare ranije i njihove žene se brinu o njima. Kada muž umre, djeca odvode baku u svoju kuću kako bi ona čuvala unuke i nikome se ne bi osjećala potrebnom. Ako djeca to rade, to je jako dobro. Na taj način starija majka pronalazi mir, a porodica dobija pomoć. Na kraju krajeva, biološka majka danas, zbog svojih brojnih poslova i obaveza, nema dovoljno vremena da svojoj djeci pruži potrebnu nježnost i ljubav. Upravo to baka daje djeci, jer je doba bake doba ljubavi i nježnosti. Vidite, kad je dijete nevaljalo, majka ga grdi, a baka ga mazi. Kada su djeca pod nadzorom bake, majka ima vremena za sve svoje poslove, djeca su okružena naklonošću i ljubavlju, ali i sama baka dobija ljubav svojih unuka.
Osoba koja brine o svojim roditeljima ima veliki blagoslov od Boga. Jedan mladić, nakon što se oženio, podijelio je sa mnom svoje planove: “Geronda, želim da napravim kuću i napravim dva mala stana u prizemlju za svoje roditelje i za svoju svekrvu”. Znate li kako me je ovo dirnulo! Znate li koliko sam blagoslova dao ovom čovjeku! Iznenađujuće je: zašto mnogi supružnici ovo ne razumiju?
Prije nekoliko dana došla mi je jedna žena i pitala me: „Oče, moja majka je paralizovana. Kako sam umorna! Osam godina prevrtanja s jedne strane na drugu!” Čujete li ovo? Ćerka ovakvim tonom govori o svojoj majci! “Oh”, rekoh joj, “tvoj problem se može vrlo jednostavno riješiti! Sada ću se moliti da ti budeš paralizovana osam godina i da se tvoja majka oporavi i brine o tebi.” - "Ne, ne, oče!" - vrisnula je. "Četiri godine", kažem, "trebaju ti najmanje četiri godine! Šta je poželjnije? Da budeš zdrava, da ne doživljavaš bol i brineš se o bolesnom roditelju, dok imaš nagradu od Boga, ili da patiš, da ne možeš da pomjeriš nogu, ponižavaš se i moliš: „Molim te donesi mi da jedem, premjesti me, pomakni me na zid..."? Kada je ova žena čula šta sam joj rekao, malo se postidjela. U porodici neće biti ovakvih problema ako se djeca postave na mjesto svojih ostarjelih roditelja ili se snaha stavi na mjesto svoje svekrve i pomisli : „Na kraju krajeva, i ja ću postati svekrva jednog dana - i da li će mi se svidjeti ako moja snaha ne obraća pažnju na mene?” (Starac Pajsij Svjatogorec)
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
|