Pješčani sat: kako sam uopšte proživio svoj život? - priča

Mnogi se plaše smrti, vlastite konačnosti i kraja, pa ipak često gube i traće vrijeme. Postavlja se pitanje zašto mnogi ljudi ne dopuštaju sebi uživanje u životu, ljubav i srećnije trenutke.

Priča o pješčanim satovima
Jednog dana sanjah, kako sam se ponovo našao na jednoj velikoj livadi. Tamo vidjeh čudno cvijeće, biljke i rastinje. Većina je bila divna i živopisna i mirisala je divno. Neko je, međutim, bili bledunjavo, drugi su imali trnje, a neko mi se činili tvrdim i suvim.

Ubrzo otkrih i jednu kolibu u blizini. Dok sam se približavao, primijetio sam mlin kojim upravlja mali tok vode iz potoka. Odjednom spazih kako mi se približava jedna stara žena i ljubazno me gleda. Uzela je u ruke veliku kosu, a ja osjetih nelagodu i neprijatnost. Zatim se okrenula, i počela kositi livadu. Ono što je pokosila, prikupila je odnijela i sa sobom u mlin.

​"Uđite", čuh zatim njen poziv. Uđoh i ostadoh u čudu: u čitavoj kolibi su bili raspoređeni beskonačan broj malih pješčanih satova. Starica je bacila kosu i osluškivala zvuk mlinskog kamena. "Šta radite ovdje?”, upitah staricu koja je gledala u mom pravcu. "Usitnjavam pijesak vremena", odgovori mi s osmjehom na licu koje je bulo vidno izborano, ali je odavalo prijateljski stav i veliku mudrost. 

Zatim je stavila jedan kotao ispod otvora mlina, iz kojeg ispade nešto poput pijeska. Tek tada shvatih da su svi ovi mali pješčani satovi bili otvoreni na vrhu. Ona uze kotao i baci pijesak u vazduh. Pošto je okolo stajalo puno pješčanih satova, u svaki upade pomalo od pijeska. U neke ne upade ništa, već se samo rasu pored.

Pogledao sam je začuđeno: "Bacate pijesak vremena u vazduh? Dakle, u neke satove upada više, u neke manje, dok u neke ne upada ništa, nego se gubi. Šta se onda dešava? “ Ona odgovori: ”Kada nema više pijeska, život se završava. Ljudi traće toliko od mog vremena, da uvijek ponešto padne pored satova i gubi se”.
Pitao sam je o čudnim biljkama koje sam vidio i ona mi je objasnila da neke od njih pružaju lijepe, a druge gorke i bolne trenutke.

"Mogli biste izdvojiti gorke i trnovite biljke prije nego počnete usitnjavati pijesak vremena", predložio sam. Pogledala me i odgovorila: "Kao što će svo cvijeće i biljke rastu na ovoj livadi, i dio su cjelokupnog života, tako su gorki i bolni trenuci dio ljudskog života. Svako zrno ovog pijeska pronalazi svoj pješčani sat i čini da osoba čiji život predstavlja raste. Moje je samo da pazim na to da livada ostane živopisna”.

“Koji od ovih je moj sat?", pitao sam je nervozno, ”Koliko imam vremena? Šta ako moj pješčani sat stoji negdje u uglu i do njega ne može da dopre više pijeska?"
Pogledao sam na neke od satova i primijetio da iako je pijesak padao iznad njih, nije upadao, i nije stizao na dnu satnog stakla. Kada je starica primijetila moj pogled, ona mi je objasnila da se na dnu satova sakuplja samo proživljeno vrijeme, kao nešto što je prošlo, kao sjećanja na život. Međutim, izgubljeno vrijeme nestaje i zauvijek se gubi.

Onda se okrenula prema meni i rekla: "Ne gledaj na gornju polovinu sata pitajući se koliko će pijeska još stajati tamo, već ŽIVI u svakom trenutku i postaraj se da se na dnu tvog životnog sata slegne što je više moguće dobrih sjećanja. To je jedina stvar koja je važna”.
​