Ponekad moraš otići tiho...

Ponekad nema smisla objašnjavati. Čovjek savršeno zna što je učinio. Oklevetao je, izdao, opljačkao, unesrećio na neki način. ​

Potrebno je objasniti onda kada postoji barem najmanja šansa da se veza ili odnos nastavi. Kad je osoba vrijedna i draga, ali je napravila grešku koju je moguće ispraviti. U drugim je slučajevima je najbolje otići tiho i bez suvišnih riječi. I ostaviti ih da se pitaju: što je bilo?

Što se dogodilo?
Možda se desilo nešto što nije trebalo da se desi, što vas je povrijedilo, a vi ste im ponudili razgovor za to nešto što vas muči, možda ste pokušali komunicirati, a oni su samo slegli ramenima i rekli da ste "ludi", da niste normalni. I vi ste shvatili da ne možete ništa učiniti, da nije ni vrijedno, jer nećete promijeniti ni situaciju, ni osobu, a ni ona neće promijeniti sebe. Onda ste odlućili otići, tiho i bez suvišnog rasipanja energije.  Jer, ne želite se pretvarati da je sve u redu, kada očigledno nije. Vi niste ni prevarant, ni folirant. To je druga strana. 
Ako je druga strana zgriješila, oni jako dobro znaju da jesu zgriješili. Ali su se možda nadali da ćete olako preći preko svega. Šta se onda dešava sa njima kada se počnete povlačiti?  Oni ostaju sami sa svojom savješću; a to boli. Prestupnik, onaj koji je pogriješio, koji vas je oštetio ostaje da se bori sa svojim lošim mislima, sa svojim umom koji nema mira.  

Kada tiho odete - to je za njih strašna kazna. Jer je lopov/prestupnik/grešnik/folirant ostao sam. I sa Bogom, od kojeg će početi da se plaši. A njegovo laganje je postale beskorisno, više nema osobe koja će biti žrtva toga; i nema nikoga ko bi se mogao pretvarati kako je sve u redu. I nema nikoga od koga bi oni tražili oprost, nema više žrtve koju bi pravio naivnom. Nisu uvrijedili i povrijedili samo vas, uvrijedili su i Boga. A to ih boli, mnogo ih boli. Boli ih kada znaju da su "razotkriveni", odjednom napušteni, i ostavljeni na milost i nemilost sopstvenoj savjesti, jer tada ih počinje probadati oštra spoznaja o sopstvoj nemoći.