Ponekad ono što je neizrečeno govori sve

Ponekad tišina govori više od riječi. Ponekad odgovor leži u svemu što nije izrečeno, a onda i u svemu što nije urađeno.

Ponekad neizgovorene riječi utišaju vaše sumnje više nego izgovorene riječi. Ponekad vam ljudi pokažu ko su i šta im značite tako što ne govore ništa. Ponekad je njihova tišina odgovor na vašu zbunjenost i sva goruća pitanja.

I jasno je da mi kao ljudska bića žudimo za komunikacijom, žudimo za izražavanjem i želimo da nam ljudi kažu kako se osjećaju i šta im značimo. Želimo da nam ljudi kažu zašto su nas iznevjerili ili zašto nisu otišli od nas. Želimo da nam se ljudi izvine ili da nam kažu gdje smo pogriješili ili da nam daju konačno objašnjenje, a ponekad samo želimo da poslušaju ono što imamo da kažemo. Da čuju šta nas je dovelo do neke odluke ili zašto smo otišli ili zašto nismo mogli da ostanemo ili zašto smo rekli ono što smo rekli, ali to nije uvijek slučaj u ovom savremenom dobu, dobu koje uči ljude da zanemaruju riječi i osjećanja i da se pretvaraju kao da se nešto nikada nije dogodilo. Čini se kao da riječima ne dajemo veliku važnost niti ljudima dajemo njihovu vrijednost.

Ali često se dešava da ono što je ostalo neizrečeno govori sve. Laži se tada razotkrivaju, obećanja su tada prekršena, priče koje drugi ljudi pričaju o nama izlaze na vidjelo, tajne koje ljudi otkrivaju o vama i odjednom shvatite da nikada niste poznavali tu osobu ili ste možda znali samo jednu njenu verziju. Odjednom se nađete u potpunoj nevjerici, ne možete govoriti, ne možete shvatiti šta se dogodilo, ne možete se osloboditi osjećaja da vas je izmanipulirao neko kome ste slijepo vjerovali. Odjednom poželite da možete da povučete svaku riječ koju ste ikada izgovorili pred nekim jednostavno zato što taj neko to nije zaslužio.

No, treba da znate ovoliko: možda i nisu zaslužili, možda su vaše usne govorile istinu, a njihova usta su bile pune laži i izgovora. Možda ste se otvorili jer ste im vjerovali i možda ste odabrali da vidite najbolje u njima kada su oni odabrali da vide ono najgore u vama. Štagod bila istina, nemojte zaboraviti da ste i vi ljudi i da ponekad slijedite svoje srce i govorite ono što vam je na umu. Ponekad i najmanji dodir ili pravo pitanje ili pravi trenutak otvaraju vrata vašim emocijama i niste krivi vi što vjerujete u tu vrstu povezivanja među ljudima, niste krivi što vjerujete u ljubav. ​

Niste krivi što ljudi koje upoznajete nisu na istoj talasnoj dužini kao i vi i niste krivi što nisu dovoljno zreli da zadovolje vaše emocionalne potrebe.
I ponekad se sve, cijeli odnos upravo ovako i završi: ne progovarate više ni riječ, a ni oni. Ili malo govorite, jer je istina za nekoga gorka. Smijete se, ali duboko u sebi ste puni razočarenja. U početku ćete rijetko otkriva sve prave boje neke osobe, ali kraj vam sve govori. Kako se ponašaju prema vama kada više ne žele nešto ili kada ne žele vas. Kako zauvijek ućutite, i vi i oni. Neka to bude vaš odgovor, neka to bude sve što trebate znati jer ponekad ono što je ostalo neizrečeno govori više nego hiljadu riječi.