Ponekad postajemo hladni da bismo preživjeli

Ponekad, gotovo ne znajući kako, dođe dan kada smo malo hladniji nego inače, malo oprezniji kako biste se prisjetili što je to što se zove ljubav prema sebi. 

Međutim, oni oko nas ne shvataju ovu unutarnju promjenu. Tada se događa “čarolija”: drugi počinju cijeniti onu osobu koja ste bili prije nego ste se "ohladili".
Ko god kaže da se ljudi ne mijenjaju, nije u pravu. Ljudska bića ne mijenjaju svoje ponašanje odjednom, tako što naglo odluče.

Proces mijenjanja je nešto intimnije, promišljenije, pa čak je i vrlo neugodno, jer kroz tu promjenu rastemo. Tako nešto može se postići jedino ako ste potpuno svjesni svojih ograničenja i "crnih rupa".
Čak i najluđe srce se umori od toga, i postane malo hladnije, i počne graditi oko sebe "zidove i bodljikave žice". 

Upravo u ovom trenutku drugi počinju cijeniti osobu koja ste bili prije promjene.
U našem složenom putovanju kroz život, hladnoća je jednostavno odbrambeni mehanizam.
​
Budući da naše postojanje ne podrazumijeva samo suočavanje sa komplikacijama našeg svakodnevnog života, bitno je da smo sposobni stvoriti vlastite mehanizme preživljavanja kako bismo israjali i bili pravi protagonisti ove avanture.

Hladno srce i odsutnost sitnica
Jeffrey Kottler je jedan od najpoznatijih popularizatora psihologije promjene. S knjigama poput “ Sam sa sobom ” on nas uči da je jedna stvar jasna: ljudi se mijenjaju iz nužde i kako bi učinkovitije preživjeli.
Postoji jedan detalj koji nikada ne prestaje biti stvarno zanimljiv. Na primjer, kada se vidimo sa nekom osobom koju dugo vremena nismo vidjeli, i primijetimo određenu promjenu u njenom stavu, zapitamo se, "što im se moglo dogoditi?" Kao što nam doktor Kottler kaže, ljudi ne moraju proći kroz neku veliku transformaciju, niti je potrebno da iskusimo iznenadne događaje sa velikim uticajem kako bismo se promijenili.
Ogovaranje u svakodnevnom životu je sasvim dovoljno da promijenimo stav, neka manja razočaranja, izgovorene ili neizgovorene riječi, neprestana odbijanja i davanje svega, a da ništa ne dobijate zauzvrat. To su male "mrlje" koje malo pomalo stvaraju prave emocionalne pustinje, uzrokujući istovremeno promjenu koja je očigledno potrebna: počevši sa određivanjem prioriteta kako bismo preživjeli.

Branimo se od sebičnosti oko nas
Hladno srce je um koji se umorio od čekanja. Naše samopoštovanje počinje "oglašavati uzbunu" i počinjemo tražiti hitan izlaz.

Biti malo hladniji je privremeni odgovor na nešto u životu što nas potresa i što nas uznemirava. 
Dakle, najvjerovatnije je da ljudi koji su nam najbliži uviđaju tu promjenu i da se pitaju što se događa i zašto više nismo promišljeni i pristupačni ljudi koje smo nekad bili. Takođe je moguće da se osjećaju uznemireno što ne mogu pronaći "vrata" koja bi otvorila naša srca, koje je nekada imalo sve "prozore" otvorene za njih. ​

​Stvari koje je hladno srce naučilo
Osoba sa malo hladnijim srcem i stavom - koja, uzgred budi rečeno, nije mrtva, niti uništena, niti isključena iz života - shvatila je da stvari ne mogu uvijek biti onakve kakve želimo. 

Takva osoba je postala oprezna. Moramo ih prihvatiti onakve kakvi jesu i djelovati u skladu sa tim.
Takođe znamo da život ponekad nije pošten i da ljudi nisu uvijek odani i da nas ne poštuju dovoljno.

Svako razočaranje koje smo iskusili, svaka ucjena i svaka praznina stvorila je "iskru" negativnih misli u našem umu, stvorila je "svojevrsni šok". Kao takvi, nakon što smo postigli neki mir i vidjeli stvari iz srca koje je postalo malo hladnije, shvatamo da postoje samo dvije mogućnosti: držati se vlastite negativnost ili je"dezinficirati". Mi biramo drugi.
​Ponekad sve što nestaje i umire u nama, iznenada nas vraća u stvarnost. Malo hladnije i razboritije srce gleda na stvari s većom realnošću, umjerenošću, odlučuje što ostaje i što napušta naše živote, i čemu da vjerujemo, a čemu ne.
​
Jer promjena je rast i sticanje dostojanstva. Prirodan proces zahvaljujući kojem svjetlo konačno sjaji kroz naše ožiljke.