Ponekad se mogu podnijeti i nepodnošljive stvari - u dijelovima, malo po malo...

Kako se nositi i podnijeti životne teškoće? Kako da čovjek savlada težak i veliki dio, izazov ili zadatak?Ponekad je to moguće, u dijelovima, malo po malo, korak po korak.

Skupina starijih osoba ljetos je odvedena iz staračkog doma u poseban dom za odmor.

Bogati stari ljudi živjeli su dobro, kao u  hotelu sa 5 zvjezdica. Pazili su na njih, servirali im što god su tražili, ali oni su i dalje bili kapriciozni i žalili se. Tako se jednom dogodilo da se autobus sa servisnim osobljem pokvario na putu, a stari su prvi stigli u hotel. S njima je bio samo liječnik i žena psiholog. Cijela gomila kofera koju se nekako iskrcali na ulaz uz pomoć vozača, čekala je da bude unesena u sobe. Stariji ljudi počeli su iščekivati to od ​​doktora i psihologa, jer su oni suviše stari nemoćni, a neko je morao raznositi kofere po sobama, zar ne? Bilo je i nesretnog gunđanja: svi su bili umorni i željeli su se brzo smjestiti u udobnost i opustiti se.

Ali kofera je bilo previše i svi bili jako teški. Liječnik i psiholog pokušali su povući stvari, ali nisu ih mogli nositi sve. A onda je psiholog predložio: "Učinimo to na ovaj način: iz kofera ćete uzeti najpotrebnije stvari i polako ih prenijeti u svoje sobe. A onda ćete se vratiti za ostalo. Ponesite ručnik, ogrtač, četkicu za zube - to nije teško, zar ne?" ​

Starci su razmislili i počeli nositi ​​svoje stvari. I postupno unositi sve što im treba u svoje sobe. I, znate, toliko ih je ovo zanimanje bilo zaokupilo da su malo po malo povukli sa sobom sve stvari. Pokazalo se da uopće nije bilo teško, da je čak i uzbudljivo. Trebate svoje stvari? Uzmi jednu, polako se vraćaj za drugu, i tako redom. I razgovori su počeli, raspoloženje se poboljšavalo i umor je prošao.

Kad je autobus sa servisnim osobljem stigao, svi su koferi već bili u sobama svojih vlasnika, a stvari su razdvojene i lijepo raspoređene. Činilo se kao ogromno opterećenje, no oni su to uspjeli samostalno, malo po malo, u dijelovima. I to je podiglo raspoloženje i vratilo snagu. Za večerom su se stariji smijali i šalili, sjećajući se kako su se izvsrno nosili sa svojim stvarima. Bilo im je drago što nisu čekali da drugi nose ovaj teret i vuku ga poput marljivih mrava umjesto njih, dok bi oni bili ljuti i uznemireni. 

Ovo je dobra priča da se i najteži problem ponekad može riješiti samostalno. Ponekad nemate gdje niti od koga čekati pomoć. I nije dobro prebacati svoj osobni prtljag na leđa drugih. 

Ako je problem velik i složen, moramo ga riješavati "u dijelovima": započnite s najpotrebnijim i hitnim. Prvo treba uraditi ono što možemo. A onda se vratiti i odraditi nešto drugo.  Sa svakim uspješnim "potezom" doći će više snage i vaše raspoloženje će se poboljšavati. A planina prtljaga, koja se činila nepodnošljivom, postupno će se smanjivati. ​Ne treba se previše oslanjati na druge. Polako i sami možemo riješiti problem ako  uložimo dovoljno truda. Glavna stvar je zapamtiti da je naš prtljag naša osobna stvar. I niko ga nije dužan besplatno nositi za nas. Mnogo puta nećemo imati uslužno osoblje uz nas, već ćemo se sami morati pozabaviti poslom.

(autor: Anna Kiryanova
zen.yandex.ru)