Ponekad sretnem ljude sa svoje planete

Rad: A. Andrew Gonzales

Ponekad sretnem ljude sa svoje planete. Događa se da hodamo ulicom u istom smjeru. Uhvaćeni u isto vrijeme, okrećemo se i prepoznajemo jedno drugo po tako poznatim očima. ​

Ponekad se nađemo na nekom seminaru, a ponekad primijetim nekoga na platformi dok čekam vlak.
Oči, jer oči uvijek odaju dušu. U takvim trenucima uvijek zazvoni neko unutarnje zvono. Kako je to moguće, pitamo se, upoznali smo se tek prije sat ili dva (a možda smo se uspjeli vidjeti samo jednom u nekoliko godina), a onda nam vrlo jasan osjećaj u prsima šapuće kako je naša povezanost definitivno starija, možda čak i više stotina godina.

Možda sam jednom prilikom, na rubu galaksije s jednim od tih ljudi mogao biti običan cvijet koji je rastao i cvjetao u blizini drugog cvijeta.
A možda sam sa nekim negdje drugdje hodao stotinu godina rame uz rame prelazeći mora, okeane i kontinente. I dešava se i da ste dijelili sa nekim od njih svoje srce i udisali isti zrak, i da su vaše dvije duše živjele sjedinjene, kao u istom tijelu.

Svaka takva osoba, sa svoje "planete", među milion događaja, nesreća, "slučajnosti", ipak iznenada srijeće baš vas, i postaje podsjetnik na "Dom" koji nas sve čeka. Ono mjesto odakle smo svi došli i gdje se jednog dana moramo vratiti.

​(Autor: Aleksej Kuzmin
econet.ru)