Ranjivost je ono što nas čini jedinstvenim bićima. Prepoznavanjem naših slabosti prihvatamo svoje ljudsko stanje.
Međutim, mnogo puta insistiramo na skrivanju svega što nas čini ranjivima i ne želimo to priznati, što nas tjera da se predstavimo drugima u ne baš auteničnom svijetlu. Skrivamo sebe, svoju ličnost i originalnost - sve iz straha da ne budemo odbijeni.
Kada se skrivamo i prikrivamo na ovaj način, upadamo u zamke samozavaravanja, poričemo našu suštinu i gubimo istinsku vezu sa drugim ljudima. Očigledno je da u našoj kulturi postoji obrazac ponašanja koji nas vodi da skrivamo svoje slabosti. A to znači vječito pretvaranje i gluma, i tjeranje sebe da konstantno budemo bolji? Koliko je ovaj pritisak na sebe opravdan, razuman i uopšte normalan? Ako nas ljudi ne žele prihvatiti kao cjelovita bića, sa svim našim i snagama i slabostima, zašto bismo se trudili oko toga da prihvate naše "maske"? Nije vrijedno.
Pritisak da se bude "najbolji" Kada "igramo" svoje dnevne uloge, profesionalno i lično, nekako se podrazumijeva da uvijek moramo biti najbolji bez obzira na sve. Ovo uvjerenje je svakodnevni život mnogih ljudi koji žive u iluziji da se njihov život vrti oko toga da moraju biti najbolji u onome što smatraju važnima, ili što im je nametnuto kao "važno". Ali stvarnost nas sve stavlja na svoje mjesto, upućujući nas na ograničenja i poteškoće, u svijetlu okolnosti koje se stalno mijenjaju i nad kojima nemamo kontrolu. Stvarnost nas uvijek vraća na zaključak da smo samo ljudi i da niko nije savršen. Život nam često zadaje udarac, zaustavlja nas i tjera da ponovno razmotrimo sopstvena uvjerenja. Ključ i pristup nisu u tome da budemo najbolji u ovome ili onome, jer tako samo pokrećemo nezdravu konkurentnost i usporedbe sa drugima. To čini da postanemo izuzetno okrutni prema sebi. Konstantno sebi postavljamo planove, ciljeve i izazove, ponekad vrlo nerealne. Tako čak možemo izgubiti iz vida bitne prioritete u životu, može doći do toga da uopšte ne znamo koji su nam prioriteti. Ovakav život nas odvaja od sebe, što dalje čini da ljudi na kraju ne znaju šta zaista žele i šta rade. Prihvatanje sopstvene ranjivosti Prihvatanje vlastite ranjivosti zahtijeva hrabrost, jer uključuje prihvatanje sebe onakvi kakvi smo: sa svim našim ranama, neriješenim pitanjima, problemima i greškama.
Tako započinje proces koji nas vodi prema ostvarenju istinskog unutarnjeg razvoja, koje nam donosi stanje veće dobrobiti i mira. Taj proces može započeti kada prepoznamo određene ključne činjenice o našem stanju kao ljudskim bićima:
Pokazivanje sopstvene autentičnosti Počevši tako što ćemo prihvatiti našu ranjivost, pronalazimo sebe. I tako pristupamo i našoj autentičnosti, što kasnije olakšava i veze sa drugima. Prihvatajući sopstvene ranjive tačke bez straha da budemo odbijeni, bez straha da se izlažemo i činimo da izgledamo kao slabići, uklanjamo maske koje često koristimo, a koje ne koriste nama na duže staze. Upravo na taj način približavamo se stvarnost prirodno i bivamo sposobnini održati više poštenih i autentičnih odnosa. "Prihvatiti sopstvene ranjivosti, i ne pokušavati ih sakriti je jedan od najboljih načina da se prilagodimo stvarnosti." -David Viscott-
Prihvatanjem sopstvene ranjivosti postajemo ljudskiji, priznavajući sopstvene nesavršenosti, kao i nesavršenosti drugih ljudi.
Oslobodimo se arogancije i osjećaja superiornosti. Ove osobine nas odvajaju od sebe i sopstvenog života. Prevladajmo naše strahove i ograničenja kroz prihvatanje, pokazujući se u istinskom svijetlu, kako bismo bili najbolja verzija sebe. Inspiracija: gedankenwelt.com
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
|