Prije ili kasnije poluistine se pokažu kao proračunate laži

Nema većih kukavica od onih koji stalno govore poluistine. Jer onaj koji kombinuje istinu s lažnima, prije ili kasnije biva razotkriven. Prevare i obmane zamotane “dobrim manirima” su štetne i nikada korisne. Uvijek na kraju isplivaju, kao i sve laži koje sa sobom vuku. Iza mnogih poluistina se često krije neka proračunata namjera.

Ne postoje dobronamjerne lude. Svi oni znaju kako zavesti druge i igrati upotrijebiti razrađene trikove kako bi nas iznenadili. Ako se krenemo baviti onim što je baš zastupljeno u našem društvu, nisu to ni “lude” ni geniji. Poluistine ili djelomične istine su zastupljenija strategija. Vidimo ih u svakom kontekstu, osobito u političkom svijetu.

Osoba koja govori poluistine/djelomične istine osjeća se kao da ne radi ništa loše. Osjeća se imunom od odgovornost koju ima ka drugoj osobi. Čini se kao da izostavljanje informacija kako bi se pokazali kao "milosrdni" odriče svu odgovornost onome ko iznosi poluistine.

​Kao da vam neko kaže:  "Volim te puno, ali trebam više prostora i slobode,” ili "Cijenim Vaš posao i Vaš trud, ali ćemo morati bez Vas nekoliko mjeseci." 

​Koliko god nas boljela, istina je ipak ono što svi cijenimo i što nam je potrebno. To je jedini način da napredujemo. 

Istina nam daje snagu da na stavimo dalje u životu. Istina pomaže ostaviti za sobom naše nesigurnosti i emocionalnu nestabilnost i razotkriva naše deluzije i iluzije.

Gorki ukus poluistina
Možda će zvučati čudno, ali psihološka analiza laži je relativno nova. Frojd je jedva dotakao ovu temu. U njegovo vrijeme, to je bila stvar za etičare, pa čak i teologe, koji su je  proučavali u odnosu prema moralu. Ipak, osamdesetih godina, socijalni psiholozi su se zainteresovali i počeli proučavati prevare i sve zanimljive pojave povezane s tom temom. Oni su potvrdili nešto što je Niče rekao za svoga života: "Laž je stanje života".

Znamo da se ovo može činiti uznemirujućim. Uprkos činjenici da nas od vrlo ranih godina uče da uvijek govorimo istinu, negdje od četrnaeste godine počinjemo shvatati da laži imaju određene prednosti. Drugo što nam takođe biva jasno je da čista i potpuna laž nikada ne opstaje dugo.

Sa druge strane, kao što je dokazao Robert Feldman sa Odsjeka za psihologiju na Sveučilištu u Masačusetsu, mnogi od naših dnevnih razgovora obiluju djelomičnim istinama.  98% njih je bezopasno, neuvredljivo, pa čak i funkcionalno (na primjer, reći nekome koga ne znamo dobro "Dobro, znaš, bavim se ovim i onim”, kad se u stvarnosti prolaziš kroz teška vremena).
​Međutim, drugih 2% predstavljaju poluistine, vrlo perverznu strategiju u kojoj djelomične istine imaju za cilj sprovesti prevaru kroz izostavljanje informacija. 

U takvoj situaciji počinitelj pokušava opravdati sebe i izbjeći krivicu. Uostalom, ako nije rekao cjelovitu laž, on će smatrati da nije pogriješio.
​
Laži nasuprot iskrenosti i poštenju
Možda su mnogi od nas na neko vrijeme bili hranjeni takvim poluistinama, za koje se, na kraju dana, ispostavi da su potpune laži. Možda nam je neko govorio “bijele laži” iz sažaljenja, ili je konstantno ponavljao istu laž, nadajući se da ćemo na kraju povjerovati. Ali, istina uvijek ispliva na površinu.
Postoji mnoštvo objašnjenja: sve je relativno, ili "niko ne može ići okolo govoreći istinu svo vrijeme". Ipak, gledajući sve to, najbolje je praktikovati i zahtijevati iskrenost od drugih. Dok se iskrenost povezuje s apsolutnom obvezom da se ne govori laž, poštenje ima mnogo intimniji, korisniji i učinkovitiji odnos s nama i drugima.

Iznad svega govorimo o poštovanju, integritetu, istini i dosljednosti. Važno je izbjegavanje kukavičkih i pasivno-agresivnih shema. Zaključno, ne postoji gora laž nego prerušena istina. Da bi živjeli u skladu i poštovanju sa sobom i okolinom, ništa nije bolje od iskrenosti. Iskrenost, zauzvrat, zahtijeva još jednu neizbježnu vrijednost: odgovornost.