Primalna rana: uticaj trauma iz ranog djetinjstva na cjelokupni život pojedinca

Primalna rana (ponekad poznata kao primarna rana) je neriješena trauma. Radi se o kidanju vezanosti, tj. prekidanju bitne veze između djeteta i njegovih roditelja. To je izdaja emocionalnih potreba koje nisu ispunjene. Ova bol javlja se u ranoj dobi i ostaje nerazriješena. Kad dostignemo odraslu dob, pokušavamo anestezirati ovu bol, no, ona nas i dalje uvjetuje i utiče na nas.

Jedan od najčešćih pojmova u svijetu psihologije, iz perspektive psihoanalize, je rana, kao i trauma. Frojd nam je objasnio da ove psihološke rane dolaze izvan, i kreću se ka iznutra. One se javljaju u našim najintimnijim odnosima, posebno onima u našem djetinjstvu. Rane i traume ne nestaju s vremenom, one opstaju i ostaju latentne unutar našeg bića. Tada stvaraju sve više slojeva i dopiru do svakog područja našeg života.

"Ništa nije toliko široko i veliko kao moja rana, rana koju niko ne vidi".
- Miguel Hernandez-

Naša rana iskustva
Sigmund Frojd i njegova kći Ana Frojd otkrili su po prvi put transcendentnost ranih iskustava u razvoju naše osobnosti. Zatim, tijekom devedesetih, izašla je važna knjiga u vezi sa istom temom. Primalna rana bavila se stvarnošću koja je otišla mnogo dalje od Frojda. Ova knjiga nam govori o tihim, nevidljivu, ali trajnim traumama koje su iskusila usvijena djeca. 
Nancy Verrier, autor knjige, istakla je ključne ideje o ranoj prekinutoj vezi između djeteta i roditelja.  Ovo su privrženosti koje se krše, ili često nesvjesne rane koje ljudska bića nastoje vući do odraslog doba. Sve ovo je rezultat djetinjstva kojem je toliko toga nedostajalo.

Što je primalna rana?
Ljudska bića imaju potrebe koje nadilazi samo hranu i hranjenje. Kada dijete dođe na ovaj svijet, najprije se mora osjećati zaštićeno, okruženo ljubavlju i privrženošću. Ljubav je ta koja nas održava u životu i svijetu, koja nam daje snagu da nastavimo da se borimo, za što god se borili.  Ljubav nam pomaže da se razvijamo i stvaramo sigurna prijateljska okruženja. Dolazimo u ovaj svijet znajući da smo važni za nekoga.
Zbog toga, kada psiholog ili terapeut primi pacijenta, prvo pokušava stvoriti okruženje koje odiše empatijom i bliskošću. Ljudima je potrebna i ova vrsta "hranjivih tvari" - tvari hranjivih za dušu. Ako ih ne vidimo ili ne osjećamo, naš mozak reagira gotovo odmah. Stvaraju se sumnja, strah i napetost.
To je ono što dijete doživljava kada ne osjeća blisku vezu sa svojim roditeljem. Primalna rana ostavlja trag na čitav život onda kada roditelji nisu dostupni, bilo emocionalno ili fizički. Malo po malo mozak bebe, a potom istog tog djeteta nakon nekoliko godina biva napadnuto tjeskobom, emotivnom glađu i žudnjom, prazninom, usamljenošću, osjećajem gubitka i nedostatkom zaštite.

​Majka i dijete
Primalnu ranu možemo razumjeti gotovo kao evolucijsko skrnavljenje. Ovaj proces "hominizacije", kroz koji prolazi svako ljudsko biće prije svega dolazi iz razmjene iskonske ljubavi i stalne blizine između majke i djeteta. Ne smijemo zaboraviti da beba dolazi u svijet s nerazvijenim mozgom i da joj treba dodir kože i posebnu vezu kako bi nastavila rasti i razvijati se pravilno.
Ako nešto ne uspije u ovom procesu, ako se nešto loše dogodi u prve tri godine djetetovog života, tada će doći do nevidljive, ali duboke unutrašnje "frakture", ozljede koju niko ne vidi. Ova unutrašnja ozlijeda će nas u budućnosti vjerovatno ugroziti u nekoliko različitih aspekata našeg života. Ovo su neki od njih:
Posljedice prve ranePostoji vrlo zanimljiva knjiga koja se smatra referentnim priručnikom u proučavanju vezanosti ili vezivanja. Njen naslov je "Priručnik o vezanosti", a autori su psiholozi Jude Cassidy i Phillip R. Shaver . U ovoj knjizi autori tvrde da je osnovna  svrha svakog ljudskog bića samo-realizacija. Naša je svrha nadići, napredovati sigurno i unaprijediti naš osobni i emocionalni razvoj. Na taj način možemo uživati ​​u punom životu sa sobom i sa drugima.

​Jedan od najvažnijih uvjeta za to je da u našim ranim godinama intuitivno osjetimo sigurnost, privrženost i zadovoljenje naših potreba. Međutim, ako se to ne dogodi, tada se razvija ova primalna rana, što će imati sljedeće posljedice:

• Nesigurnost i nisko samopoštovanje.
• Impulsivnost, loše upravljanje emocijama. 
• Povećani rizik od patnje i različitih psiholoških poremećaja.
• Poteškoće u formiranju i uspostavljaju čvršćih odnosa u emotivnim vezama. 
• Razvija se ličnost koju karakteriše konstantna borba za preživljavanje. Pokušavamo pokazati autonomiju i sigurnost, ali praznina u nama i dalje postoji. Ovim ljudima često treba puno vremena u izolaciji i samoći. Zatim se dešava da naglo počnu tražiti blizinu drugih ljudi, čak i ako ta blizina ne mora biti korisna i zdrava po njih, zapravo može biti jako štetna.

​Kako liječiti primalnu ranu
Najprikladnija stvar u tim slučajevima je zatražiti stručnu pomoć. Posljednjih godina, terapije kao što su EMDR (metoda desenzitizacije i reprocesiranja pokretima očiju) pokazuju sve važniju ulogu. To je tehnika koja kombinira različite tipove stimuliranja i obrade informacija, kako bi ljudi mogli osvijetliti traumatska iskustva i rane u dječjoj dobi,  i da žele razgovarati o njima, prepoznati ih i bolje se nositi s njima.

Takođe je vrijedno razmotriti osnovne strategije koje se obično koriste kako bi se pokušalo liječiti primarnu ranu. Oni su sljedeći:

• Postanite svjesni vaših latentnih emocija i dodijelite im ime.
• Izgovorite naglas vaše nezadovoljene potrebe (ljubav, podrška, nedostatak zaštite, empatična bliskost itd.) Moramo "legitimirati" ove potrebe, ne smijeo ih potiskivati.
• Razmišljajte o usamljenosti koju ste osjećali u vašem djetinjstvu. Moramo to učiniti bez straha, bez ljutnje i bez srama. Neki ljudi izbjegavaju razmišljati o praznini koju su iskusili u djetinjstvu. Oni ne žele da razmišljaju o tim godinama patnje, zbog sve boli i nelagode koju osjećaju. Međutim, moramo izvesti to ranjeno jastvo na svjetlost - taj ranjeni dio nas koji je još uvijek pun gnjeva jer nije doživio dovoljno ljubavi i zaštite.
• Shvatite da ništa nije vaša krivica. Žrtva nije kriv ni za šta.
• Dopustite sebi da otpusti tugu i svoje unutarnje emocije.
• Obvežite se na promjenu i sposobnost da preobrazite sebe, preuzmete odgovornost za promjenu koja će vam donijeti unutarnju dobrobit.

Praštanje
Konačno, stručnjaci koji daju savjete kako da se nosimo sa primarnom ranom i traumom koju ona izaziva preporučuju nam da naučimo da oprostimo.
Oprost roditeljima ne oslobađa ih od krivnje, ali omogućuje nama da se oslobodimo njihovog utjecaja. To jednostavno znači prihvatanje onoga što se dogodilo, prihvatanje stvarnosti svega što smo pretrpjeli. Ali, istovremeno, biti u mogućnosti ponuditi naš oprost, omogućiće nam da razbijemo krug boli i zbacimo teret s našeg srca. 
Razmotrimo to pažljivo. Tema primalne rane svakako privlači veliki interes, i vrijedno je provestii vrijeme pokušavajući da razumijemo ovu složenu psihološku stvarnost.


REFERENCE:
1. De Bellis MD, Zisk A. The biological effects of childhood trauma. Child Adolesc Psychiatr Clin N Am. 2014 Apr;23(2):185-222, vii. doi: 10.1016/j.chc.2014.01.002. Epub 2014 Feb 16. PMID: 24656576; PMCID: PMC3968319.
2. Widom CS. Posttraumatic stress disorder in abused and neglected children grown up. American Journal of Psychiatry. 1999;156:1223–1229
3. The impact of childhood trauma on children's wellbeing and adult behavior, Cheyenne Downey, Aoife Crummy, https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S2468749921000375