Psihastenija: umor duše ili iracionalna patnja

​Psihastenija je duševna slabost, poremećaj koji karakterišu stalna briga, tjeskoba i bezrazložne opsesije, što dovodi do stanja apsolutne iscrpljenosti. Prvi put je identifikovan 1903. godine. Danas i dalje izaziva veliko interesovanje.

Psihastenija je jedan od najstarijih pojmova u svijetu psihologije. Ovaj pojam (termin) je nastao da bi definisao patnju ljudske duše i bol onih koji se osjećaju izgubljeno, i ne mogu vjerovati ni sebi, ni životu.

Ova egzistencijalna tjeskoba dovodi pojedinca do trajnog poremećaja, opsesivnog razmišljanja, fobija i stanja uporne i gotovo uvijek iracionalne anksioznosti.
Danas se ovaj koncept više ne shvata na isti način. On se danas smatra osobinom ličnosti. U stvari, čini dio MMPI inventara ličnosti. Psihijatar, Pierre Janet, uveo je ovu dimenziju početkom 20. vijeka. Spomenuo ga je to u svom izuzetno značajnom djelu Opsesije i Psihastenija.
Psihasteničnu individuu možemo definisati kao nekoga nesposobnog da isključi "buku" u svom umu, brigu koja nagriza njegov ili njen duh i probleme koje ne zna riješiti. Ovo neprekidno razmišljanje osobu dovodi do velike iscrpljenosti i velike bespomoćnosti. Štaviše, osoba doživljavaju potpuninedostatak kontrole nad onim što se dešava oko nje
Osobe poput Carla Junga i Karla Jaspersa bile su zainteresirane za ovu osobinu ličnosti. Trenutno se psihastenija povezuje sa opsesivno-kompulzivnim poremećajem.

Psihastenija
Danas je psihastenija dio subskale MMPI inventara ličnosti. Psihastenija se opisuje kao problematičan način postojanja i djelovanja, te sklonosti opsesivno-kompulzivnom poremećaju. To je karakteristika koju karakteriziraju stalne sumnje, sveprožimajući strahovi i određeno fizičko stanje koje karakteriše velika iscrpljenost.
Iako se u prošlosti ovaj termin koristio kao dijagnostička kategorija, trenutno se na njega gleda samo kao na osobinu ličnosti. Stoga se ne pojavljuje u Dijagnostičkom i statističkom priručniku mentalnih poremećaja (DSM-V) .
Međutim, s obzirom na njegovu važnost u polju psihologije, vrijedi naučiti više o ovome.

Psihastenija je bila vrsta neuroze
Psihijatar Pierre Janet je podijelio neuroze u dvije vrste: histerične i psihastenične. Prvi su u osnovi definisali emocionalne poremećaje praćene napadima ili paralizom. Ovo drugo je bilo složenije.
Ove osobe su pokazivale probleme kada je u pitanju prihvatanje stvarnosti i životnih promjena. Zaglavili su pred vitalnom patnjom i nisu mogli dalje. U stvari, bili su zarobljeni u poricanju, opsesiji i očaju jer su odbijali da prihvate ono što ih je okruživalo.
Psihasteničar je bio vrlo razdražljivi neurotičar. To je bila osoba potopljena u vlastitu patnju i je znala kako da gleda u budućnost. Ovo poricanje ih je postepeno dovelo do razvoja sve veće patologije.

Karakteristike psihastenije
Postoji širok spektar simptoma kod psihastenije. Kao što smo ranije spomenuli, postoji tendencija da psihastenija definiše pacijenta koji pati od opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OCD). Oboljeli pokazuju sljedeće:

• Oni su vrlo zabrinuti. Takođe razmišljaju i imaju opsesivne misli.
• Osjećaju nedostatak kontrole.
• Uplašeni i nesigurni su.
• Doživljavaju negativne misli i izraženo beznađe.
• Teško im je donijeti odluke.
• Njihovi strahovi i fobije su iracionalni.
• Teško im je regulisati svoje emocije.
• Imaju sklonost samokritici.
• Kada su suočeni sa svijetom, osjećaju se čudno. U stvari, oni ga ne razumiju niti se osjećaju dijelom ovog svijeta. To ih dovodi do intelektualne i društvene inhibicije.
• Nisu u stanju da prihvate promjene i mentalno su nefleksibilni.
• Osjećaju se kao da je sve napor. To znači da imaju tendenciju da se vrte u krug što ih uranja u stanja velike fizičke iscrpljenosti.
• Pate od nesanice.
• Imaju nervne tikove i psihosomatske bolesti.

Umor duše
Početkom 20. vijeka psihasteniju su nazivali umorom duše. Uprkos poetskom opisu, u stvarnosti, oboljeli od ovog stanja se nalazi zarobljen u egzistencijalnom vakumu. Osoba jednostavno ne zna gdje da ide. Svijet im se čini čudnim i lišenim smisla. Povlače se u sebe, izmičući svima i svemu.

Ako bježe od sebe pojačavaju strah. Tada se vraćaju nesigurnost, iracionalno razmišljanje, opsesija, pa čak i panika. Ovaj strah bez konkretnog porijekla često proizlazi iz njihove zbunjenosti i nemogućnosti da pronađu svoje mjesto u ovom svijetu. Njihove duše nemaju za šta da se uhvate. Nadalje, usred ovog ciklusa usamljenosti i straha, pojavljuje se ekstremna iscrpljenost.
Danas se ova definicija više ne primjenjuje. Ali, kao što smo ranije spomenuli, termin psihastenija se danas koristi za opisivanje manifestacije opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Studije koje je proveo Psihijatrijski odjel bolnice Hôtel-Dieu (Pariz) su pokazale da su tretmani antidepresivima kao što je tianeptin vrlo učinkoviti za ovo stanje.
Vremena se mijenjaju, ali klinička stvarnost prevladava. Međutim, danas se ova stanja liječe efikasnije i garantuju bolji kvalitet života oboljelima.


REFERENCE/BIBLIOGRAFIJA:
1. Coriat, Isador H. (1911). “Psychasthenia.”. Abnormal psychology. pp. 273–297. doi:10.1037/13768-01
2. Walsh, James J. (1912). “Mental incapacity (psychasthenia).”. Psychotherapy: Including the History of the Use of Mental Influence, Directly and Indirectly in Healing and the Principles for the Application of Energies Derived from the Mind to the Treatment of Disease. pp. 597–603. doi:10.1037/10544-09