Rađanje novog svijeta i trenutna uloga čovjekove duše

Čovjek je oduvijek podizao oči ka nebu kako bi se divio i promatrao zvijezde i vanvremeni beskraj. Univerzum i svemir su ga oduvijek opčinjavali iz jednostavnog razloga - osjećao je duboku vezu sa tim svemirom. U nekom trenutku svog postojanja, pogled je spustio ka tlu i postao je više vezan za zemlju pod svojim nogama, za majku/ženu koja je hranila njegovu djecu i za pepeo onih koji su napustili svjetovni život, tj. za umrle.

Formiranjem plemena i plemenskih zajednica, društveni život je učio čovjeka kako da se čuva od opasnosti, učio ga je o korisnosti saradnje sa ostalim ljudima koji dijele istu stvarnost, o vrijednosti zajedničkog učestvovanja, o vrijednost porodice, ali i još nečemu ne manje važnom: o svojoj sopstvenoj unutrašnjoj misteriji i o poštovanju te misterije. Može se reći da je ovdje riječ o duševnom i duhovnom životu, svetosti sopstvene duše, koju mnogi ljudi s pravom posmatraju kao energiju povezanu sa svemirom, univerzumom, zvijezdama, prirodom i koja je vidljiva u očima onih koje volite, jer kada nosite tu svetost i kada ona zrači iz vas, ljudi će reagovati.

Kako gore, tako dolje, kako iznutra tako i izvana, ovo su jako moćne i istinite riječi, jer je sve u čovjeku povezano sa prirodom i prirodnim ciklusima i ritmovima (najbolji primjer: rađanje i smrt). Postoje slučajevi kada se čini da se naš svijet doslovce raspada na hiljadu sitnih djelova, naši se odnosi ruše, a često se urušava i naša radna okolina; kada se koprena naše spoljašnje stvarnosti/realnosti koju percipiramo počne “cijepati i parati” na ovaj način, čini se kao da ostajemo bez podrške, uplašeni smo, bespomoćni i ranjivi. Međutim, ovo je dragocjeni trenutak, jer onima koji imaju širu sliku, nudi se prilika da prepoznaju gdje i kada nose maske kako bi imali iluzorni osjećaj identiteta, sigurnosti i dobrobiti; ovo je trenutak kada se takvi vještački identiteti i maske raspadaju, kada morate pokazati šta nosite unutar vas.

Ono čega mnogi ljudi nisu svjesni je da je sve spoljašnje prolazno (sve uloge koje igraju u društvu i koje su im nametnute), trajno je samo ono što nose u sebi, tj. duša, ako je očuvana i cjelovita. Prolaznost, raspadanje i propadanje spoljašnjeg je normalan proces koji služi da pokaže koliko su jake vaše unutrašnje snage i vaše biće. Spoljašnje nedaće vas vraćaju vašem izvoru, vašem biću, vašoj suštini.  

Samo jezgro našeg bića nije pod uticajem okretanja i obrtanja okolnostima, ne podliježe ciklusima promjena koji regulišu fizičku stvarnost. Vaš centar je nepromjenjiv, mudar, neustrašiv i bez boli ili patnje. Iako je stalan i sjajan poput sunca, postoje trenuci kada se naše jezgro čini nedostupnim i nepristupačnim; međutim, njegova prividna odsutnost je samo pogreška percepcije, jer ovo svjetlo je vječno i uvijek prisutno.

Treba imati na umu da živimo u doba velikih promjena u svijetu i na planeti na kojoj smo, i da te promjene nisu uvijek lijepe, makar se ne doživljavaju kao lijepe. Mnogi zastareli sistemi se trenutno raspadaju, kako bi nastali novi. To nije uvijek lako za podnijeti. Pred nama se trenutno stvara i rađa jedan novi svijet - a rađanje je često bolan čin.

Međutim, ako smo svjesni dualnosti i polarizacije svega postojećeg na dobro i zlo, prema kojima se kao zlo označava svako sužavanje, raspadanje, rušenje, promjene, onda je bitno da se pridržavate vašeg “solarnog centra” kada se život oko nas čini nepodnošljiv, znajući da je ovo neiscrpno svjetlo, da je takvo bilo i da će biti zauvijek.
Novi čovjek je utjelovljena duša, probuđena, svjesna svega oko sebe, osviješćena i samostalna. 

On treba da služi kao ogledalo stvarnosti oko sebe, kako bi mogao inspirisati promjene na bolje, on treba da utiče na stvarnost snagom svoje vrline, drugim riječima, treba da zna kako da širi svoje svjetlo na nenametljiv i prirodan način. 

To je njegova uloga. Da li će se drugi prepoznati u tom ogledalu, odnosno da li će im se svidjeti to što vide, to je već njihova stvar. Svako ko želi promjenu na bolje, uspjeće da se promijeni. Uspijeće da promijeni i sebe i svoj život. Ali opet, to je tuđa volja i tuđa svijest/osviješćenost.
Kako je Edith Wharton jednom rekao: "Postoje dva načina da širite svjetlost: kao svijeća ili kao ogledalo koje odražava svjetlost svijeće”.

Ukoliko uspijemo pokazati jednostavnost, poniznost i poštovanje prema svim dimenzijama ljudskog postojanja, konačno ćemo doći do unutrašnjeg raskršća - centra našeg bića. To je “tačka” gdje naše unutarnje Sunce zrači integritetom i milošću. Kao neutralni sprovodnik viših nivoa (vibracija), naša DNK će reagovati na frekvenciju na kojoj Novi Čovjek treba da bude, bez obzira kakvim se svijet oko nas činio, jer sve je danas u službi ovog svjetla. Sve u nama i oko nas teži svjetlu, ma koliko se činilo da je oko nas najviše negativnosti i destrukcije. Naravno da se staro mora srušiti i ono što je nefunkcionalno raspasti da bi novo i funkcionalno prokrčilo put. Na današnjim bićima je da pomognu ovom procesu - kroz sopstveni primjer.

Svijeća treba tamu da bi širila svjetlost, a to nije ništa nego put u trodimenzionalnu dualnost, svjetlo u mraku, svjetlo i mrak, osvjetljavanje tame. Sljedeći korak je izlaženje iz te dualnosti; dok je svijeća uslovljena kontrastom između svjetla i tame, ogledalo odražava i jedno i drugo mirno, nekritički i bezuslovno; ono je ravnodušno prema okolnostima, u njemu se samo oslikava ono što je već tamo, onakvo kakvo je, u sadašnjem trenutku, bez iluzije. Budite poput tog ogledala - svoji, nezvisni, slobodni, mirni, prisutni sada i ovdje, realni, staloženi i neutralni.