Reptilski mozak: primitivni nagoni i zavisnost od moći i kontrole nad drugima

Kada posmatrate anatomiju ljudskog mozga, mnogi nivoi i strukture mogu izgledati zbunjujuće i možete se zapitati šta sve to znači. Ali, baš kao i anatomija bilo kog drugog organa ili organizma, anatomija mozga postaje mnogo jasnija i značajnija kada je posmatrate u svjetlu evolucionih procesa koji su ga stvarali.​

​Evolutivni model Pola Meklina

Vjerovatno najpoznatiji model za razumijevanje strukture ljudskog mozga u odnosu na njegovu evolutivnu istoriju dao je američki neurolog Dr Pol Meklin u svojoj “teoriji o triunom mozga” 1960. godine.
Meklinov originalni model razlikuje tri različita mozga koja su se pojavila sukcesivno tokom evolucije: reptilski mozak, limbički mozak i neokorteks, tj. mozak koji je nov i kompleksan, odgovoran za više funkcije. 

Reptilski mozak je najstariji i najmanji, takođe i najprimitivniji.  Reptilski mozak je odgovoran za preživljavanje. On kontroliše vitalne funkcije tijela kao što su srčani rad, disanje, tjelesnu temperaturu i ravnotežu. Reptilski mozak je pouzdan ali ima tendenciju da bude donekle krut i kompulzivan.
On je zadužen za osnovne potrebe kao što su fizičko održavanje, dominacija, prehranjivanje i parenje. Najsličniji je nižim oblicima života kao što su gušteri, krokodili i ptice.

Osnovne emocije mržnje, straha, požude i zadovoljstva potiču iz ove prve faze mozga. Tokom godina evolucije mozga, na ovu “osnovu” su dodati i sofisticiraniji slojevi.
Kada izgubimo kontrolu nad nižim emocijama kao što je npr. bijes, znači da je naš reptilski mozak prevladao nad našim racionalnim moždanim komponentama. Prevladale su primitivne emocije, koje potiču iz primitivnog reptilskog mozga nasuprot racionalnom dijelu mozga.

Još uvijek postoje osobe koje su pod prilično jakom kontrolom ovog dijela mozga. Reptilski mozak i zavisnost od moći su takođe usko povezani. Ovim ličnostima vladaju emocije koje su primitivne, vrlo su agresivni i nedostaje im empatija, a jedino u čemu vide zadovoljstvo je dominacija nad drugima i briga za sebe. U njihovom umu ne postoji samokontrola, niti su sposobne osjetiti brigu za bilo koga.

Ako je istina da se neurolozi slažu sa gore navedenim konceptom koja upućuje na biološku evoluciju našeg mozga, normalno bi bilo da su prilično skeptični prema ideji o "fragmentiranom" mozgu i nedostatku harmonije.  Ljudski mozak bi trebalo posmatrati kao cjelinu, a ne drugačije.  Radi se o organu (iako složenom) sa određenim specijalizovanim područjima koji se povezuju s drugima kako bi izvršili određene funkcije u cjelini. Mozak je poput efikasne mašine koja bi trebalo da funkcioniše savršeno. Međutim, s vremena na vrijeme, aktiviranje jednog dijela može biti jače, posebno kada se govori o emocijama. Ljudi čije ponašanje u potpunosti zavisi od njihovih nagona, koji zanemaruju emocionalnu ravnotežu i kontrolu koju vrši limbički sistem i neokorteks, djeluju pod komandom specifičnog dijela ljudskog mozga, tj. već pomenutog: reptilskog mozga.

Reptilski mozak i nemogućnost donošenja pravilnih odluka

Napomenuto je da postoji konkretan tip ličnosti koji je vođen isključivo reptilskim mozgom, tj. oni koji su zavisni od kontrole, dominacije ili čak agresije nad drugima. Svi mi, u stvari, imamo reptilski mozak i određene nagone, a stručnjaci za neuromarketing znaju mnogo o ovome. Reptilski mozak kontroliše mnoštvo naših osnovnih funkcija i instikata. Nagoni kao što su osjećaj gladi i žeđi su pod njegovom kontrolom, kao i primitivniji nagoni za seksom, moći i čak nasiljem kao sredstvom za preživljavanje.

Reklamna industrija zna da su ljudska bića gotovo uvijek pod uticajem reptilskog mozga prilikom odlučivanja o jednom ili drugom proizvodu. Pušači će nastaviti da kupuju duvan iako znaju da mogu da se razbole od njega, i to će učiniti jednostavno zato što moraju da zadovolje svoju zavisnost. U ovim slučajevima, neokorteks, logički dio mozga, nema kontrolu.

NEDOSTATAK EMOCIONALNE KONTROLE

Ljudi kojima upravlja reptilski mozak, tj. kod kojih se primjećuje niska kontrola nad primitivnim instinktima su ljudi koji ne upravljaju svojim emocijama, već emocije upravljaju njima. Motivacioni psiholog Dejvid MekLeland, poznat po svojoj teoriji o potrebama, objašnjava kako ljudska bića u osnovi karakterišu tri cilja: odnosi, postignuća i moć.

Svako od nas ima potrebe koje su mu prioritet. Kod nekih su to odnosi, kod drugih postizanje ciljevi koje treba da postignu, dok su treći opsjednuti samo jednim: da imaju i sprovode moć nad drugima i kada god to mogu. U svakom od nas postoji potreba koja se izdvaja. Neki će više cijeniti odnose, neki žele da postignu određene ciljeve, a neki jednostavno imaju samo jednu opsesiju: da sprovode svoju moć i dominaciju gdje god mogu.

Ovako izgleda tip ličnosti koja je opsjednuta moći nad drugima: 

• Nisu sposobni da budu empatični prema potrebama drugih, gledaju da zadovolje samo svoje potrebe, jer ovoj dubokoj struktura ljudskog mozga nedostaje emocionalna koherentnost i ravnoteža, i nema dovoljno snage da razlikuje nagone od razumnog ponašanja.
• Ovo su ljudi koji su uvijek odbrambeno nastrojeni. Kada se osjećaju povređeno ili izdano, pokazuju veliku agresiju.
• Lako planu, jer reptilskom mozgu nedostaju filteri i kontrolni mehanizmi za upravljanje bijesom, pa čak i strahom.
• Lako uspostavljaju nove društvene odnose sa onima koji im djeluju prijateljski nastrojeni, i mogu pokazati bliskost i otvorenost. Međutim, ova otvorenost je samo kamuflaža iza koje se kriju drugi interesi: cilj je da saznaju što više kako bi mogli kontrolisati, ucjenjivati i stvarati saveze radi sticanja više moći.   ​

Ono što je bitno napomenuti je da ne krećemo odmah sa osudama, iako možda poznajemo nekoga ko odgovara ovom tipu ličnosti. Stvar je u tome što svi posjedujemo reptilski mozak i on upravlja mnogim našim reakcijama i izborima. Međutim, ono što ne smijemo dozvoliti je da preuzme kontrolu nad svim našim ponašanjima.

Teorija "reptilskog mozga" je od vitalnog značaja za razumijevanje emocija, a prije svega, za razvijanje svijesti o ulaganja napora i vremena u sopstveni emocionalni razvoj. Baš kao što se trudimo da razvijamo svoj intelekt, bolje bi bilo da znamo upravljati primitivnijim nagonima i emocijama, koje su i dalje prisutne u našim životima.


​REFERENCE:
1. THE ERODING RELEVANCE OF THE LIMBIC SYSTEM, Lennart Heimer M.D., Gary W. Van Hoesen Ph.D., Michael Trimble M.D., Daniel S. Zahm Ph.D.
2. Triune Brain Concept: A Comparative Evolutionary Perspective, A.B. Butler
3. The Triune Brain in Evolution, Paul D. MacLean