Robovi danju, tirani noću

Mnogi od vas su robovi danju, a tirani noću. Osjećate se loše zbog svoje situacije i želite empatiju, ali ste i oni koji podržavaju sistem koji stvara ovakvu situaciju.

Ima hrane po povoljnim cijenama, jeftinih letova, a danas imate čak i jeftinu uslugu dostave koja će vam donijeti ono što zatražite u bilo koje vrijeme. Ovo bi mogla biti najgora manifestacija izreke "Onaj ko želi raditi, naći će posao".
​U tom smislu, mi smo liječnici koji vode medicinski sustav u kojem nema mjesta za bolesne. Mi smo ti koji kupujemo brendiranu odjeću koja nam ni ne treba. Na kraju, umrtvljujemo se kao društvo tako što beskorisno traćimo svoj najdragocjeniji resurs: vrijeme. Ova "anestezija" je nužna jer ako je ne bismo imali, otrovali bismo se od vlastitih unutarnjih sukoba.

Robovi ste danju a tirani noću. Iako se žalite na svoju situaciju, vi ste ti koji i dalje održavate one koji vam je nameću. Danju ste robovi sistema koji vam oduzima gotovo svo vrijeme, a ne plaća vas dovoljno, a "tirani" ste jer i sami sudjelujete u ovom sistemu, i nikako mu se ne suprotstavljate. Prihvatate ga, jer ste dopustili da vas zastraše.

Opstanak je iluzija
​Mnogi će traćiti vrijeme sa ljudima sa kojima nisu bliski, na putovanja u kojima ne uživaju, ili u šopingu za stvarima koje ne koriste. Ovo vrijeme nam prolazi kroz prste poput ledene vode u nepovrat. Postupno erodira našu bazu.
​
Danju smo robovi jer radimo u nesigurnim uvjetima i zarađujemo samo za preživljavanje. Tirani smo jer sudjelujemo u ovakvom sistemu. Noću naručujemo pizzu, iako znamo da se oni koji donose hranu takođe iskorištavaju na njihovom radnom mjestu. 

Radimo to jer je jeftino i brzo i zato što nam daje osjećaj da imamo više slobodnog vremena. San o više slobodnog vremena čini nas robovima danju, tiranima noću.
​Prihvaćamo poslove koji se nedovoljno plaćaju. Imamo osjećaj da ako to ne učinimo mi, taj će posao pripasti drugome, drugi će ga "ugrabiti". Možda čak i za manju platu. Jer uvijek postoji neko ko je potreban. Upravo ovakav stav omogućava sadašnji opstanak, ali polako troši naše društvo. Provodimo sate iza pulta, gledamo u ekran ili vozimo autobus, gledamo kako pored nas promiču automobili. Dan za danom. Da li je to pogled u prazno, u beznađe?

Moderne navike su crna rupa - potrebna je revolucija
Ono što nam je potrebno je revolucija. Velika ili mala, ali revolucija koja mora početi s nama. Moramo prestati biti robovi danju i tirani noću. Vrijeme je da ponovno ukažemo na loše radne uvjete. Da se odupremo iskušenju da kupimo ono što je jeftinije. Sjetimo se da je onaj na drugom kraju prehrambenog lanca  još uvijek plaća jako visoku cijenu za to.
Odbacimo ideju da je osam sati rada isto što i tri ili četiri, ako sve ide tako brzo. Brza hrana, žurba i brz san noću. Zašto želimo da se stvari događaju još brže u svijetu koji već putuje brzinom svjetlosti? Ne želimo se kretatu, želimo samo sjedjeti ispred TV-a i tješiti se hranom. Zašto, u svijetu koji ionako postaje bolesno deblji svakog dana? Kako to da toliko žudimo za brzom i efikasnom tehnologijom, ako smo mi ti koji radimo najviše na kraju? Zar tehnologija ne bi trebalo da nam olakša posao i život? Zašto je mahnita kupovina toliko važna kada nas materijalno ne ispunjava? Ništa se ne može usporediti sa osjećajem mira kada sunce izađe nakon dana kiše.

Ovaj "brz" životni stil samo je iluzija koju je sistem stvorio da nam stvori dojam da imamo dovoljno slobodnog vremena i resursa . Ali trebali bismo se zapitati: da li to doista imamo? 
Radimo toliko, ali da li zarađujemo i naš novac u stvarnom vremenu? Ili u brzom? A sve što se odvija brzo, brzo se i završava i nestaje sa prvim povjetarcem. Brza zadovoljstva, brzi snovi, brzi život. Onda ostajemo sami, licem u lice sa stvarnošću, goli, bez odjeće, da se zaštitimo od hladnoće. Gledamo se u ogledalo i osjećamo se čudno. Mi smo sami, ali smo odsutni. Daleko od našeg tijela, od ljudi koje volimo, a koji su nam postali daleki. Oni su u dnevnoj sobi, bulje u drugi ekran i tračare o ljudima koje ne poznaju. 
​
Imamo mnogo razloga za početak male revolucije. Potrebna nam je revolucija koja nas sprečava da budemo robovi danju i tirani noću sudjelujući u sistemu koji vam oduzima gotovo sve, a ne pruža gotovo ništa.