Samo-empatija: razumijevanje sebe, tretiranje sebe s poštovanjem

Ako imate razumijevanja za sebe, radite na sebi, postupate prema sebi s blagošću i ljubavlju i želite najbolje za sebe, ovo je vrlo koristan stav.

Čitajte u nastavku kako biste saznali više o samo-empatiji, koja je zdravija od stalne samokritike.
Većina ljudi je vrlo kritična i stroga prema sebi, a posebno kada vjeruju da im nešto nedostaje ili da imaju neki nedostatak. Obično se ljudi loše ponašaju prema sebi kada su napravili grešku, misleći da će ovo ponašanje poboljšati stvari. 

Na kraju, međutim, nije ta samokritičnost već samo-empatija ono što čini stvari boljim. Samo-empatija je alternativa samokritici i lošem tretmanu nas samih; pomaže nam da rastemo i da volimo sebe. Samo-empatija znači da se ponašate dobro prema sebi i da prepoznate da imate zajedničke stvari sa ostatkom čovječanstva. Ali radi se takođe i o prihvatanju vlastitih ograničenja. Prema američkom psihologu Kristin Neff, jednoj od vodećih istraživačica u ovoj oblasti, samo-empatija ima tri osnovna aspekta:

• Da budemo ljubazni prema sebi.
• Prepoznavanje sopstvene ljudskosti.
• Da se suočimo sa sobom sa fokusiranom pažnjom.

​Samo-empatija znači biti ljubazan prema sebi
Osjećaj ljubaznosti prema sebi ne mijenja samo vaš um, već i vaše tijelo. Kada ublažite bol, aktivirate sistem vezivanja koji imaju svi sisari. Jedna od najvažnijih funkcija ovog sistema je oslobađanje oksitocina, hormona koji poboljšava vaše samopouzdanje. Osim toga, ovaj hormon može učiniti da se osjećate mirno, sigurno, velikodušno i povezano. Istovremeno, povećava i vašu sposobnost da osjećate zadovoljstvo i saosjećanje. Kada se prema sebi ponašate ljubazno možete se odnositi prema sebi kao prema vrijednoj osobi koja zaslužuje naklonost. Marshall Rosenberg, autor knjige Nenasilna komunikacija: jezik života, naglašava važnost korištenja empatičnog jezika, a ne kritičkog glasa, kada razgovarate sami sa sobom. Radi se o tome da se prema sebi ponašate dobro, a ne loše, i da usvojite stav sa razumijevanjem.

Prepoznajte svoju ljudskost
Saosjećanje dolazi iz spoznaje da je ljudsko iskustvo nesavršeno. Oni koji su samilosni prema sebi priznaju da svi ljudi mogu pogriješiti Kada ste u kontaktu sa svojom ljudskošću, zapamtite da je patnja zajednička svim ljudima. Svako pati i osjeća bol u nekom trenutku svog života. Međutim, samo-empatija nije isto što i samosažaljenje. Samo-empatija nas vodi da bolje i ljubaznije razumijemo situaciju. To nas zauzvrat vodi ka pronalaženju boljih rješenja za poboljšanje sebe. Tara Brach objašnjava: „Osjećaj nedostojnosti ide ruku pod ruku sa osjećajem udaljenosti od svih ostalih, pa čak i od samoga života. Kako se možemo osjećati dijelom zajednice ako smo nesavršeni? Čini se da je to začarani krug; što se osjećamo beskorisnije, osjećamo se udaljenijima i ranjivijima.” 

Osjećaji povezanosti sa drugima, kao što su ljubaznost i prijateljstvo, aktiviraju naš sistem vezanosti u mozgu. Ljudi koji se osjećaju povezani sa drugima manje se plaše nepovoljnih okolnosti i fleksibilnije odgovaraju na životne izazove.

Samo-empatija i negovanje fokusirane pažnje
Treći ključni elemenat za praktikovanje samoempatije je fokusirana pažnja ili svjesnost. Život u sadašnjosti sa prihvatanjem i bez osuđivanja pružiće vam jasnu perspektivu vaše patnje. Osim toga, prakticiranje svjesnosti takođe vam pomaže da prepoznate kako se osjećate i identificirate svoje emocije i misli onakve kakve jesu, a da vas one ne definiraju. Radi se o posmatranju onoga što se dešava u vašoj svijesti i ovdje i sada. Na ovaj način možete identifkovati svoje misli o prošlosti i budućnosti. Uz to, svjesnost vam pruža alate da odgovorite na različite situacije iz stanja mira i opuštenosti. Zbog toga nećete reagovati previše dramatično, a izbjeći ćete i posljedice zbog kojih ćete u budućnosti požaliti. Ako zaista odvojite trenutak, shvatićete da je samo-empatija stalna vježba ljubaznosti prema sebi koja se nikada ne bi trebala završiti. U stvari, trebalo bi da je njegujete tokom cijelog života.

​
REFERENCE:
1. The Science of Empathy, Helen Riess, MD,  https://doi.org/10.1177/2374373517699267