"Savana teorija sreće": bolje sam nego u društvu koje vam nije doraslo

“Savana teorija sreće” je  proizašla iz zaključaka jednog naučnog istraživanja objavljenog u British Journal of Psychology. Iako još uvijek nije dovoljno koncipiran, predstavlja vrlo zanimljiv pristup i dolazi do intersantnih zaključaka.

Sve je počelo kada je skupina istraživača sprovela iscrpnu studiju o sreći. Htjeli su utvrditi da li je sreća povezana sa okolinom u kojem su ljudi živjeli. Trebalo je uporediti stepen sreće onih koji žive u gusto naseljenim sredinama (poput većih grdova) sa onima koji žive u manjim sredinama.

Istraživanje je takođe prikupilo demografske i IQ podatke ispitanika. Ukupno je ispitano 15.000 odraslih osoba u dobi od 18 do 28 godina. Rezultat ovog istraživanja je bila “Savana teorija sreće.” Ova teorija je zanimljiva sa više aspekata i iz više razloga.

Intersantni zaključci "Savana teorije sreće" navode na pitanje: Šta biste radije bili/imali/birali: širok krug prijatelja, ne baš visok IQ i život u manjoj sredini, ili veće intelektualne sposobnosti (IQ), samoću i život u urbanijoj sredini?

Prvi zaključak “Savana teorija sreće” 
Jedan od prvih zaključaka, a takođe i jedan od onih koji najviše iznenađuje je odnos između koeficijenta inteligencije (IQ) i željenog životnog okruženja. Prema studiji, pametniji ljudi vole živjeti u gušće naseljenim sredinama (npr. veći gradovi).  Istraživači su se pitali zašto ljudi s višim IQ-om preferiraju ovakvu okolinu, koja je mnogo stresnija i teža za život i pronalaženje rješenja. Odgovor koji su našli je u činjenici da se naš mozak razvio i da traži kompleksnije okruženje. 

Od mjesta sa manjom naseljenošću, naš mozak se razvijao i počeo se prilagođavati sredinama s visokom gustinom naseljenosti, iako je to postajalo stresnije za naš organizam.
Osobe s višim IQ-om bolje se suočavaju sa takvim uslovima. U stvari, u gušće naseljenim područjima imaju mnogo više mogućnosti i šanse da pronađu ono što će ih intelektualno zadovoljiti, kao i da se ostvare kao ličnosti. Ono što traže je mogućnosti da iskoriste svoj puni potencijal.

Samoća, ključni faktor
Istraživanje je takođe obuhvatalo i  količini i kvaliteti odnosa sudionika. Podaci su pokazali još jedan zanimljiv obrazac: ljudi sa višim koeficijentom inteligencije se osjećaju sretnije sa manje prijatelja i društvenih interakcija. Kod osobe sa nižim intelektualnim sposobnostima, događa se suprotno: što je više društvene interakcije, to su oni sretniji

Isto tako, istraživači su objasnili da oni koji imaju viši IQ  zapravo koriste samoću kao mehanizam koji uspješnije rješava urbani stres. Jedan od načina smanjenja broja podsticaja i nadražaja iz okoline je ograničavanje odnosa i interakcije sa drugima. To im pomaže da izbjegnu stres i omogućava im više vremena za ulaganje u sopstvene dugoročne projekte.  S druge strane, oni koji imaju niži IQ osjećaju sretnije kada često mogu komunicirati sa drugima.

To je faktor koji smanjuje njihov stres i brigu, te s toga oni troše mnogo vremena na društvene interakcije. Ovdje opet možemo vidjeti uticaj predaka iz “savane”.

Valjanost “Savana teorije sreće”
U sažetku, ono što predlaže “Savana teorija sreće” je da su najpametniji ljudi usamljenici koji se umiju snaći u gušće naseljenim područjima i većim gradovima, a takve sredine biraju da bi se ostvarili. A oni s nižim intelektualnim sposobnostima su društveniji, nemaju veće ambicije, ne snalaze s dobro u gušćim sredinama, tj. pripadaju manjim sredinama.

Dok prvi radije vole biti sami nego u lošem društvu, drugi nalaze vrlo malo ili nimalo zadovoljstva u osami.
Ova teorija je još uvijek u razvoju. Iako se temelji na vrlo opsežnoj studiji i nudi neke nove ideje, potrebno je sprovesti više studija, jer ipak je istorija dokazala da je bilo genija koji su radije birali osamu (Mocart) isto kao i genijalaca koji su radije birali širok krug prijatelja (Betoven). Drugim riječima, uvijek postoje izuzeci od zvaničnih zaključaka. Ipak, studija je zanimljiva i možemo biti sigurni da će dovesti do mnogih novih zaključaka.

​