"Savana teorija sreće": bolje sam nego u društvu koje vam nije doraslo

“Savana teorija sreće” je  proizašla iz zaključaka jednog naučnog istraživanja objavljenog u British Journal of Psychology. Iako još uvijek nije dovoljno koncipiran, predstavlja vrlo zanimljiv pristup i dolazi do intersantnih zaključaka.

Sve je počelo kada je skupina istraživača sprovela iscrpnu studiju o sreći. Htjeli su utvrditi da li je sreća povezana sa okolinom u kojem su ljudi živjeli. Trebalo je uporediti stepen sreće onih koji žive u gusto naseljenim sredinama (poput većih grdova) sa onima koji žive u manjim sredinama.

Istraživanje je takođe prikupilo demografske i IQ podatke ispitanika. Ukupno je ispitano 15.000 odraslih osoba u dobi od 18 do 28 godina. Rezultat ovog istraživanja je bila “Savana teorija sreće.” Ova teorija je zanimljiva sa više aspekata i iz više razloga.

Intersantni zaključci "Savana teorije sreće" navode na pitanje: Šta biste radije bili/imali/birali: širok krug prijatelja, ne baš visok IQ i život u manjoj sredini, ili veće intelektualne sposobnosti (IQ), samoću i život u urbanijoj sredini?

Prvi zaključak “Savana teorija sreće” 
Jedan od prvih zaključaka, a takođe i jedan od onih koji najviše iznenađuje je odnos između koeficijenta inteligencije (IQ) i željenog životnog okruženja. Prema studiji, pametniji ljudi vole živjeti u gušće naseljenim sredinama (npr. veći gradovi).  Istraživači su se pitali zašto ljudi s višim IQ-om preferiraju ovakvu okolinu, koja je mnogo stresnija i teža za život i pronalaženje rješenja. Odgovor koji su našli je u činjenici da se naš mozak razvio i da traži kompleksnije okruženje. 

Od mjesta sa manjom naseljenošću, naš mozak se razvijao i počeo se prilagođavati sredinama s visokom gustinom naseljenosti, iako je to postajalo stresnije za naš organizam.

​Osobe s višim IQ-om bolje se suočavaju sa takvim uslovima. 

U stvari, u gušće naseljenim područjima imaju mnogo više mogućnosti i šanse da pronađu ono što će ih intelektualno zadovoljiti, kao i da se ostvare kao ličnosti. Ono što traže je mogućnosti da iskoriste svoj puni potencijal.

Samoća, ključni faktor
Istraživanje je takođe obuhvatalo i  količini i kvaliteti odnosa sudionika. Podaci su pokazali još jedan zanimljiv obrazac: ljudi sa višim koeficijentom inteligencije se osjećaju sretnije sa manje prijatelja i društvenih interakcija. Kod osobe sa nižim intelektualnim sposobnostima, događa se suprotno: što je više društvene interakcije, to su oni sretniji.
Isto tako, istraživači su objasnili da oni koji imaju viši IQ  zapravo koriste samoću kao mehanizam koji uspješnije rješava urbani stres. ​

Jedan od načina smanjenja broja podsticaja i nadražaja iz okoline je ograničavanje odnosa i interakcije sa drugima. To im pomaže da izbjegnu stres i omogućava im više vremena za ulaganje u sopstvene dugoročne projekte.  S druge strane, oni koji imaju niži IQ osjećaju sretnije kada često mogu komunicirati sa drugima.

To je faktor koji smanjuje njihov stres i brigu, te s toga oni troše mnogo vremena na društvene interakcije. Ovdje opet možemo vidjeti uticaj predaka iz “savane”.

Valjanost “Savana teorije sreće”
U sažetku, ono što predlaže “Savana teorija sreće” je da su najpametniji ljudi usamljenici koji se umiju snaći u gušće naseljenim područjima i većim gradovima, a takve sredine biraju da bi se ostvarili. A oni s nižim intelektualnim sposobnostima su društveniji, nemaju veće ambicije, ne snalaze s dobro u gušćim sredinama, tj. pripadaju manjim sredinama.

Dok prvi radije vole biti sami nego u lošem društvu, drugi nalaze vrlo malo ili nimalo zadovoljstva u osami.
Ova teorija je još uvijek u razvoju. Iako se temelji na vrlo opsežnoj studiji i nudi neke nove ideje, potrebno je sprovesti više studija, jer ipak je istorija dokazala da je bilo genija koji su radije birali osamu (Mocart) isto kao i genijalaca koji su radije birali širok krug prijatelja (Betoven). Drugim riječima, uvijek postoje izuzeci od zvaničnih zaključaka. Ipak, studija je zanimljiva i možemo biti sigurni da će dovesti do mnogih novih zaključaka.