Spirala života: Zašto se stalno i iznova vraćamo istim lekcijama

"Put nije ravna linija; on je spirala. Stalno se vraćate stvarima za koje ste mislili da ste razumjeli kako biste vidjeli dublje istine." ~ Barry H. Gillespie

Duša koja se razvija često će se iznova vraćati određenim temama ili lekcijama. Iskustvo ponovnog proučavanja određenih stvari može biti prilično frustrirajuće za svakog ko je predan svom procesu samosvijesti.
Budući da naše podsvijesno putovanje često doživljavamo kao utrku do cilja, možemo se osjećati kao da ne moramo ponavljati ​​iste lekcije duše za koje mislimo da smo ih već gurnuli prošlost. 
Međutim, proširena svijest pokazuje nam da linearni proces u stvari nije slučajnost. Pa, zašto je toliko ljudi koje privlače isti tipovi osoba, mjesta i stvari?

Zašto nam je u srcu da opraštamo sebi ili drugima, samo da bismo se nekoliko mjeseci kasnije našli u vrlo sličnoj situaciji, izazivajući isti bijes za koji smo mislili da smo ga već izliječili?

Razumevanje odnosa između svijesti i ega
Da bismo razumjeli ovaj aspekat našeg duhovnog procesa, prvo moramo razumjeti dinamiku neintegriranog ega i svijesti (naše duše) koja se počinje širiti u nama. Kako naša svijest raste, počinje se miješati s 'netaknutim' egom i tako dolazi do zabune.
Naš ego zna da svjetlo naše rastuće svijesti znači da je to krajnja propast, pa se počinje hvatati za sve kako bi ostao živ. Jedan od ovih očajničkih pokušaja da ostanemo relevantni je hvatanje u koštac sa duhovnim 'konceptima' i njihovo pretvaranje u sisteme vjerovanja zasnovane na strahu po kojima možemo  suditi sebi.

​​Koncept postizanja 'savršenstva' ili potpunog 'ozdravljenja' jedan je od omiljenih među duhovnim tragaocima. Budući da ego uspijeva u dualnosti i prosuđivanju, ideja da nismo savršeni, izliječeni, dovoljno prosvijetljeni ili dovoljno integrirani je uvjerenje koje našem egu daje projekat na kojem će raditi, dajući mu tako život.

„Jednom kad postanem prisutniji, samodiscipliniraniji, kada počnem više meditirati, jesti zdravije, liječiti sve svoje neizliječene emocije, kada počnem više afirmirati, tada ću biti savršen i izliječen, a onda nikada više neću morati prolaziti kroz bilo šta u životu što čini da se osjećam uplašeno, ranjivo, manje vrijedno ili  van kontrole”, misli naš nevini ego.

Međutim, ova potraga za stalnim projektom i „poslom za obaviti“ na kraju postaje samo još jedna vezanost našeg ega. U posljednjim fazama našeg duhovnog putovanja, nakon što je većina naših ego sklonosti izliječena i nerazriješena, naš će ego pružiti posljednji napor da ostanemo živi dajući nam iluziju da smo 'zaglavili' ili ne možemo proći nešto samo da bismo imali razloga kriviti sebe ili druge, što nas u konačnici sprečava da povratimo svoju snagu i probudimo svog unutarnjeg gospodara.

Smjestite se u ništavilo​
„Svaka duša iznutra žudi za tišinom, prostorom, vrtom u kojem možemo sjesti, živjeti i odmarati i na taj način doći do dubljeg jastva i našeg mjesta u svemiru. Tišina nije odsutnost, već prisustvo, ne praznina, već ispunjenje." ~ Anne Leclair

Neprijatelj ega je bezuvjetno prihvaćanje. Prihvaćanje (neutralnost / ne-prosuđivanje) počiva u našoj unutarnjoj tišini i ništavilu. Ovdje se ego bori po svaku cijenu.
Bez obzira u kojoj se situaciji uvijek iznova nalazite, koja vas frustrira ili daje razlog da sudite sebe i shvatate svoj život kao "manje nego savršen", to je pokazatelj da sebi ne dajete dozvolu da budete potpuno takvi kakvi jeste.

Možda je vaša situacija dugotrajna ogorčenost prema određenoj osobi za koju se ne čini da stanuje u vašem umu, ili neka navika koja se iznova i iznova pojavljuje Ma kakva ona bila, samo jednostavno recite sebi, "U redu je…." "U redu je što ne znam oprostiti. U redu je što ne znam kako prestati jesti šećer. U redu je što ne znam kako prestati osuđivati ​​sebe zbog prirodno nastalih osjećaja."

Primijetite kako kada se jednom prepustimo i odlučimo da budemo OK, bez obzira na to što prirodno jesmo, ili da se osjećamo kako god prirodno djelujemo, naša energija potpuno prelazi u opuštanje. 
Ovo su okolnosti u kojima se iznova i iznova vraćamo, samo da nam pruže još jednu priliku da prigrlimo autentično prihvaćanje, koje na kraju nadilazi presudu i stavlja nas u vremensk okviru u kojem se trebaju manifestirati slične situacije.
Izlječenje se nikada neće dogoditi tako što maltretiramo sebe kako bismo se promijenili ili tako što se sramimo zato što nešto radimo drugačije.
Ovako se ciklusi nevolja samo ponavljaju. Ne možemo zamisliti kako određeni problem dolazi u našu stvarnost da bi nam pomogao, pa je prosudba toga kao nečeg "pogrešnog" naša prirodna perspektiva. I to je u redu! Iskrena istina je tamo gdje je prvo potrebno prihvaćanje. "U redu je što ne shvatam ovaj problem kao poklon."

Odgovor na bezuvjetno prihvaćanje je praznina. Što naš ego može reći na potpunu neutralnost i prihvaćanje svake nijanse? Tako nam postaje sve ugodnije u našoj unutarnjoj tišini.

Potpuno prihvatanje dovodi do više ispunjenih mogućnosti
Kao što počnemo prihvaćati stvari sa čistom svjesnošću bez prosuđivanja (što u prevodu znači ljubav) ono što smo nekada percipirali kao nešto lošijeg kvaliteta, kao frustrirajuće životne okolnosti ili nedostojne perspektive, oni se prestaju pojavljivati u naš život.
Počinjemo djelovati čisto iz mudrosti naše duše što nas, naravno, vodi u ispunjenije mogućnosti. Sloboda da budemo potpuno takvi kakvi jesmo i osjećamo prema nečemu tačno onako osjećamo je katalizator našeg ega da se preda u integraciju. Kada volimo sebe, više ne zahtijevamo donošenje odluka koje se podudaraju sa inferiornom ili nesigurnom ego strukturom.

(Izvor:
​fractalenlightenment.com)