Svako ima dobre i loše dane

​Loši dani se ne pojavljuju bez razloga. Često iza njih leže prikrivene emocije i misli koje su vam se zaglavile u umu, koje morate riješiti. U takvim trenucima briga o sebi je ključna.

Postoje neki dani kada se osjećate kao da biste mogli osvojiti svijet, a drugi kada vam se jedva ustaje iz kreveta. Mislite da nešto nije u redu sa vama? Da li ovi usponi i padovi u vašem raspoloženju znače problem? Naravno da ne. Vi niste mašina ili nepogrešivi robot. Vi ste ljudsko biće. Imate dobre i loše dane.

Uglavnom uspijevate da se nosite sa onim trenucima kada se osjećate preplavljeni osećajem malodušnosti i niste u stanju da funkcionišete dobro. Ponekad se vaš um uključi i kaže vam: “ Hajde, nastavi da "guraš", ima stvari koje treba da odradiš”. Međutim, vaše tijelo se ne povinuje uvijek i, u tim prilikama, vaš mozak bi mogao reći: „Izvini, ali danas su moje rezerve entuzijazma, želje i motivacije potpuno iscrpljene“.
Budite sigurni, ovaj nedostatak energije nije uvijek posljedica zdravstvenog problema. Međutim, kada se nađete u zamci osjećaja malodušnosti, često je zaista teško pobjeći iz nje. To je složena mješavina psiholoških procesa i emocija. Uključuje misli, fizičke senzacije, brige i različite vrste emocija (apatija, tuga, frustracija, itd.).
Još jednom ponavljamo da dani kada se osjećate loše nikako nisu znak da patite od nekog ozbiljnog poremećaja. To nije nužno depresija. Međutim, morate osigurati da ova stanja ne traju predugo. Kako dolaze, tako moraju i otići. Ta stanja bi trebalo da budu "posjetitelji u prolazu", koji ostavljaju za sobom svoju poruku, oslobađajući vas da napravite put za bolje dane.

Loši dani
Zanimljivo je da stručnjaci za psihologiju motivacije tvrde da nas usponi i padovi života obogaćuju kao ljudska bića. Zaista, prolazak kroz vremena u kojima se osjećate kao da možete osvojiti svijet, a potom kroz ona kada jedva možete nešto učiniti, nauči vas nekoliko stvari. Prvi je da niste nepogrešivi i da je sasvim normalno ponekad dotaći dno.
Saznanje zašto se povremeno loše osjećate i šta se krije iza vaše malodušnosti omogućava vam da bolje upoznate sebe. Međutim, problem je u tome što ne volite te dane i skloni ste se od njih braniti pokušavajući da ih se riješite. Vi toga niste svjesni, ali vi kamuflirate svoju nelagodu. Često ne razumijete niti znate kako upravljati tim skrivenim stvarnostima koje su suprotne od one vaše želje za osvajanjem svijeta.
Stoga, gotovo nesvjesno, vaš mozak ulazi u ciklus stalnih uspona i padova. To lako može dovesti do osjećaja bespomoćnosti, kamufliranog oblika depresije poznatog kao distimija. Morate biti oprezni.
Dani kada vam se ništa ne radi bi trebali biti samo povremeni i nikako se ne bi smjeli ponavljati. To su trenuci kada nema druge opcije osim da razgovarate sami sa sobom i emocionalno pazite na sebe.

Zašto se tako osjećate?
U danima kada vam se sve čini nesnosnim i čini se da vas život opterećuje, osjećate se očajno . Možete isprobati hiljadu strategija da to izbjegnete. Spavanje, šetnja, gledanje televizije, slušanje muzike, susret sa prijateljima, bavljenje sportom... Sve ove strategije su pokušaj da prikrijete malodušnost. I tačno je da je tako sakrivate. Ali to znači da je rješavate.

Međutim, bitno je da se povežete s porijeklom i pokretačem ovog stanja uma. U ovim teškim trenucima možete doživjeti sljedeće:

• Društveno poređenje. Prema studiji koju je sproveo Univerzitet Harvard pod vođstvom Dr Toda Rogersa, skloni smo upoređivati svoj učinak (ono što radimo i ono što postižemo ili imamo) sa našim najbližim okruženjem. Ako pogledate šta su drugi postigli kada ste vi u nepovoljnijem položaju, to podstiče vašu malodušnost, kao i nisko samopoštovanje.
• Sklonost sagledavanju negativne strane stvari. Iako ovoga vjerovatno niste svjesni, često prolazite kroz život gledajući sve negativno. Drugim riječima, vidite samo poteškoće, probleme, neizvjesnost i greške koje ste napravili. To je očigledan način patnje.
• Pretjerano slušanje kritičnog i perfekcionističkog sebe. Mnogi od nas imaju veoma štetno i opasno unutrašnje "ja". Ono se hrani unutrašnjim dijalozima zasnovanim na samokritici, u potrazi za apsolutnim perfekcionizmom, onim u kojem greškama nije mjesto.

• Zanemarene emocije i potrebe. Briga o svojim emocijama je čin psihološke higijene. Ipak, mnogi su vješti u preduzimanju suprotnih radnji. Sakrivate ono što vas boli, frustrira, razočarava i ljuti. Ovo stvara još veću patnju. To je nešto što nikada ne smijete ostavljati "za sjutra".

Šta raditi u lošim danima
Problem koji stoji iza loših dana ne možete riješiti tako što ćete otići u kino ili hranom i pićem. Ovakva ponašanja su daleko od prikladnih. Zapravo, ne smijete izbjegavati ove dane, morate se suočiti sa njima i prihvatiti ih. Štaviše, morate sebi dozvoliti da otkrijete šta se krije iza njih i šta treba da riješite.

• Obratite pažnju na svoje misli i brige. Ne pokušavajte svoje negativne misli zamijeniti pozitivnim. Ta strategija ne funkcioniše. Morate proznati njihovo prisustvo i razlog zašto postoje. Pokušajte da shvatite da li su logični, da li imaju osnovu i šta možete učiniti da ih ublažite.
• Povežite se sa svojim emocijama. Povežite se sa emocijama koje vaše tijelo doživljava. Na primjer, ljutnja, tuga i strah. Prakse kao što su opuštanje ili meditacija mogu biti od pomoći.
• Imajte plan. U dobrim danima, kada osjećate da možete osvojiti svijet, dajte sebi vremena da se opustite i mirno se povežete sa sobom. Nakon što utvrdite šta vas brine i razlog zašto se tako osjećate, napravite plan i neke kratkoročne ciljeve. Postavite ciljeve koji vas motiviraju i koje je lako postići. Ovo će povećati vaš osjećaj nade i kontrole, kao i vašu sposobnost da postignete stvari.

Konačno, vi imate pravo na dobre i loše dane. Zapravo, učite iz njih i na kraju postajete jači. Iz tog razloga, nemojte se plašiti loših dana. Oni su samo mrlje u vašoj vremenskoj liniji koje morate prihvatiti, suočiti se i razumjeti. 
​

REFERENCE:
Todd Rogers, Avi Feller (2016) Discouraged by Peer Excellence: Exposure to Exemplary Peer Performance Causes Quitting, First Published January 29, 2016 Research Article  https://doi.org/10.1177/0956797615623770