Svi imamo uspomene koje nam uzburkaju dušu

Postoje sjećanja i uspomene koje odjednom uzburkaju našu dušu i daju nam svjestan osmijeh, osmijeh radosti, a to može biti vrlo ali terapeutski!

Jer u trenucima poteškoće ne postoji ništa poput osjećaja da okrenemo ključ naših sjećanja i prepustimo se, malo po malo, suštini jučerašnje sreće koja nam daje snagu u sadašnjosti.

Često se kaže da sjećanja čuvaju divne trenutke koje niti jedna fotografija nikad ne bi mogla zabilježiti. Jer nijedan elektronski uređaj ne može izazvati mirise, zadovoljstva, ukus poljupca ili svježi povjetarac zore.

Nakon prekrasnih trenutaka slijede nezaboravna sjećanja, ona koja nas nasmiju, diraju u naše duše i pokazuju nam da u srcu još uvijek živi sve što je nekad bilo u glavi.
​
Jedan aspekat koji moramo imati na umu u vezi sa uspomenama je da, unatoč onome što mnogi vjeruju, naša memorija nije škrinja bez dna. To nije prostor beskonačnog kapaciteta u kojem pohranjujemo podatke, slike i iskustva koji vjerno odgovaraju stvarnosti i držimo ih zaključane. Memorije je sposobna mijenjati se, uvoditi nove nijanse, pa čak i brisati određena sjećanja. 


Sjećanja i brava naše svijesti​
Za Williama Jamesa, slavnog filozofa, psihologa i brata Henryja Jamesa, uspomene i svijest su poput ključa i brave. Uzmimo primjer: Kada slušamo neku pjesmu ili melodiju, naše sjećanje putuje u trenutak iz naše prošlosti. Ne treba nam vremenski stroj. To je nehotično sjećanje, samo jedno od mnogih koja se događaju gotovo svakodnavno, a da toga nismo ni svjesni. ​

Zaustavljeni smo na nekoliko sekundi u tom maglovitom pamćenju, u onom vremenskom trenutku koji može imati pozitivne ili negativne efekte, dok nas ubrzo nakon toga svijest ne pozove nazad i ponovo „odvuče“ natrag u bravu stvarnosti. Ovo jednokratno, ali intenzivno putovanje, daleko od toga da nas potpuno odvaja od stvarnosti i da je beskorisno, ono je dio naše svijesti.
Veliki dio svog života provodimo sjećajući se stvari i evocirajući prošlost, a to radimo jer, kako objašnjava neuroznanost, sjećanje je taj vječni putnik koji nas poziva na svoj ogromni otok da procijenimo prošlost, djelujemo u sadašnjosti i planiramo svoju budućnost. Sve je to ugrađeno u našu svijest, u ono rascjetalo, haotično i divno „sve“, koje karakterizira svakog od nas.


Potreba da budemo arhitekti naše sadašnjosti kako bismo stvorili pozitivna sjećanja
„Pozitivna iskustva stvaraju sretna sjećanja“. To je nešto što svi znamo, ali jasno nam je i da nije uvijek u našoj moći da stvaramo sretna, radosna ili ugodna iskustva. Ponekad sreća ne ide u našu korist, dešavaju nam se razočaranja, promjene smjera na našim stazama, traumatična iskustva, pa čak i vrlo sivi dani.

"Sjećanje je lako za one koji imaju uspomene, zaborav je težak za one koji imaju srce."
-Gabriel Garcia Marquez-

A sada da spomenemo jedan aspekat o kojem smo govorili na početku, onaj koji se tiče sjećanja, a to je da ono nije uvijek vjeran odraz činjenica. Ista stvarnost koju doživljavaju dvije osobe može se osjetiti na drugačiji način, jer svako od nas tumači i percipira ono što vidimo na ovaj ili onaj način, i tu prebiva čarolija i tajna ljudskog pamćenja. Mozak nije kamera, niti fotokopirni aparat, mozak je odličan tumač. Međutim, ta je činjenica nevjerojatno oružje koje djeluje u našu korist. Nastavite čitati. Objasnićemo vam zašto.

Sjećanje i osjećaji
Svi mi možemo biti arhitekti vlastite stvarnosti i iskoristiti svoje pamćenje i osjećaje kako bismo nastavili svojim osobnim putevima s većim samopouzdanjem i snagom. Da biste to učinili, razmotrite ove strategije.

• Selektivna memorija koja omogućava zarastanje rana. Uzmimo primjer : upravo ste se rastali od nekoga. Jedan od načina suočavanja sa tugom je izbjegavanje koncentriranja naših sjećanja na negativne ili traumatične događaje. Ako bismo činili drugačijem postali bismo zarobljenici bola i patnje. Riječ je o prihvaćanju, o tome da možemo zatvoriti dio svog života i o dopuštanju da dobra sjećanja koja smo iskusili imaju veću vrijednost od loših. Tek tada ćemo život shvatiti kao "vrijedan življenja".​ ​

• Sjećanja koja imamo kada patimo od depresije mogu biti dvosjekli mač. Prema zanimljivoj studiji objavljenoj u časopisu Frontiers in Psychology, pozivanje pacijenta sa depresijom da se prisjeti sretnih trenutaka iz svoje prošlosti može biti kontraproduktivno. U tim se slučajevima vidjelo da mozak nije u stanju aktivirati svoje „regije nagrađivanja“, budući da je za depresivne ljude karakteristično ono stanje uma u kojem nisu u stanju uživati ​​u sjećanjima ili pozitivnim iskustvima.
  

Dakle, u trenucima tame, prije nego što se vratimo u prošlost svoje "škrinje za pamćenje", najbolje je "izgraditi sadašnjost", povezati se ovdje i sada kako bismo shvatili da je ponekad dovoljno jednostavno promijeniti misao koju imamo, kako bismo stvorili novu emociju koja može poboljšati našu stvarnost. Ponekad je pokretač promjene ona jedna vitalna iskra: iskra nade. Drugim riječima, uživajte u lijepim sjećanjima, ali ne živite u njima. Neka vam služe kao podsjetnik da život može biti itekako divan i nagrađujući. E, u tome je vrijednost sjećanja i prošlosti.