Svima su nam potrebni dodiri

Svi trebamo dodire.
Ljuti, agresivni ljudi odrastaju kao nevoljena, nesvjesna djeca. Ljudi umiru od taktilne gladi. ​

Gledaju jedni druge sa očajnim smijehom, gladni zagrljaja, dodirivanja, a puni nagona da odgurnu od sebe druge,  jer im je neko negdje rekao: trebate paziti na pristojnost, na etikete. Ne možete ljubiti tek tako lako, ne možete zagrliti tek tako lako, ne možete željeti tek tako lako.

Svako od nas u trenutku očaja traži zagrljaje, svako od nas traži podršku u rukama drugog, zaštitu uz svoje najmilije. Ovo nije slabost, kao što su mnogi skloni vjerovati, to je život, ili bolje reći: to spašava život.

Jednostavna želja kože da osjeti život, da osjeti dah na vratu, otkucaje srca ispod dlana, za zadrhti od jeze. Nedostatak svega toga, tj. nedostatak fizičkog kontakta zatvara neke ljude u nepristojnosti i cinizmu, druge u nezdravim iluzijama. Oboje vjeruju u svoju samodovoljnost, ali spas traže u glazbi, književnosti, kinu i slikama. Prvi će se pokušavaju uvjeriti da je privlačnost smiješna, a drugi traže potvrdu za postojanje privlačnosti.
Ljudi postupno umiru, ne puštajući knjige iz ruku, ne skidajući pogled sa ekrana monitora i ne izvlačeći slušalice iz ušiju, pored onih koji bi mogli spasiti.

Svim živim stvorenjima su potrebne istinska toplina kroz dodir, od samog rođenja djeteta. Nema potrebe izigravati hladne mašine, jer to ionako ne možete postići.
Zato, dodirnite i zagrlite jedni druge, kada je to vama ili nekome potrebno.

(Po uzoru na tekst autorke: Elena Tsepeleva)