To što posjećujete psihologa ne znači da ste ludi

"Da, posjećujem psihologa, i ne, nisam lud. Osim toga, "lud" je etiketa koja se nikako ne smije "lijepiti" na osobe sa mentalnim problemima - zapravo na osobe sa bilo kakvim problemima. ​

Posjećujem psihologa jer ću radije popričari sa nekim ko razumije moje probleme i ko mi može pružiti dobar, konstruktivan i primjenjiv savjet kako da organizujem svoje misli, upravljam svojim emocijama i učim živjeti sa teškoćama, nego da se "povjeravam" nekome ko ne može shvatiti moja stanja, pa me još može i osuditi. Posjećujem psihologa jer se nakon tog osjećam bolje, jer mi to pomaže da prepoznam i pronađem resurse unutar sebe, kako bih se suočio sa životom i pronašao sopstveni put ka razrješenju problema i sreći. Poznajem zvuk kamenja koje se lomi pod mojim stopalima i blokira mi ​​put. ​
​Znam koliko "vatra peče" kada ne možeš pronaći smisao u životu, kada ne možeš izraziti svoja osjećanja riječima, kada ne možeš prestati misliti da će sve krenuti naopako, kada ne možeš naći izlaz koji vodi natrag u život."

Ovo bi mogle biti riječi nekoga ko ide na terapiju i psihološka savjetovanja. Bez obzira na razloge odlaska na terapiju, nema ništa lošeg u tome. 

​Naprotiv, potrebno je mnogo hrabrosti za preduzimanje tog koraka i posjetu profesionalcu koji će vam pomoći da odvežete vaše najintimnije "čvorove".

​Stigma oko mentalnog zdravlja
Odlazak na terapiju se u društvu uglavnom smatra "negativnim". Zapravo, ako to činite, čini se kao da društvo upire prst na vas. Međutim, kao što mnogi stručnjaci s pravom kažu: ne morate imati kancer grlića materice da biste otišli kod ginekologa. 

Zašto onda dobar dio ljudi izbjegava poći kod psihologa kada se osjeća loše (tj. zabrinuto, uznemireno ili zaglavljeno)? Možda zato što prevladavanje određenih problema nije tako lako kao uzimanje pilule protiv bolova. Možda zato što živimo u društvu "brzih popravki", koje je u stalnoj potrazi za sretnom pilulom. Možda je to zato što se previše i olako rugamo važnosti rada na razumijevanju unutarnje boli koja nema ime.
Stvar je u tome što ne posvećujemo dovoljno pažnje psihološkim problemima. Emocionalne teškoće  izgledaju sekundarne za nas, pa ne dopuštamo sebi da ih dublje sagledamo. Štaviše, to se mnogima čini kao znak slabosti. Češkamo se po glavi kada je ranu teže izliječiti, odmahujemo rukom, ali ne shvatamo da, da smo ranije obratili pažnju na znakove i simptome koji su ukazivali da nešto nije u redu, bol se ne bi toliko proširila.
​
Morate biti zaista hrabri da biste priznali da se u vašem želucu osjeća "trzanje" i "žarenje" i da ga uzrokuju upravo vaše emocije. Morate biti zaista hrabri da otvorite svoj um i svoj unutarnji svijet nekom profesionalcu. 

Morate imati puno hrabrosti da priznate da postoji nešto što treba da promijenite. Morate biti nevjerojatno snažni da biste imali hrabrosti promijeniti sebe i raditi na sebi. Veliko je psihološko postignuće prepoznati ovo i dati sebi priliku da upravljate svojim očekivanjima.
​
Pitanja vam često mogu pomoći da pronađete ključ za napredak. Zato što je podrška psihologa ključna za stvaranje smisla oko vaših problema i otkrivanje kako ih savladati. Ljudi koji idu na terapiju nemaju uvijek mentalni poremećaj, niti je psihologija jednostavno zdrav razum. Ono što postižete kroz terapiju ide mnogo dalje od običnog iznošenja problema i slušanja od strane profesionalca. To je više od čisto intimnog razgovora.  

Znanje i tehnike koje koriste psiholozi temelje se na naučnim istraživanjima koja potvrđuju terapijski proces. U tome je vrijednost psihologije: profesionalna podrška u potrazi za odgovorima i rješenjima za probleme, stvaranje pitanja, znanje o emocijama, mislima, kvalitetima, resursima i negativnim obrascima. Stoga je ovo lijep i koristan put za one koji imaju hrabrosti da ga slijede.