Toksični odnos između roditelja loše utiče na djecu

Svako ko psihički zlostavlja svog partnera, svako ko ga iskorištava, prezire, ponižava i uništava njega i njegovo samopoštovanje čini indirektno zlostavljanje djece. ​

Indirektno, ali ipak jako teško za njihovu djecu. Jer stalno svjedočenje toksičnoj vezi ili braku ovu djecu čini primarnim žrtvama, tužnim čuvarima emocionalnog naslijeđa obilježenog ponekad nepoprvljivim posljedicama. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i Svjetskom ekonomskom forumu, mentalna bolest je problem broj jedan u svijetu koji sprečava ljude da funkcionišu i da rade.

Možda niste znali da dobar broj tih mentalnih bolesti ima svoje porijeklo u toksičnim ili nasilnim vezama i psihološkim posljedicama koje ostavljaju na osobi. Indikatori poput posttraumatskog stresnog poremećaja, depresije, anksioznih poremećaja, hronične boli, astme, pa čak i dijabetesa su tihi, ali uporni znakovi disfunkcionalnih veza i odnosa.

„Ne mogu zamisliti nijednu potrebu u djetinjstvu jaču od potrebe za očevom zaštitom.“ -Sigmund Freud-

Socijalne i zdravstvene institucije ističu potrebu da se žrtve fizičkog ili psihičkog zlostavljanja u porodici „obuče“, a ne stigmatiziraju. Kada kažemo "obuče", govorimo o tome da ovim ljudima, muškarcima ili ženama, pružimo adekvatne resurse i strategije suprotstavljanja kako bi se mogli psihički i emocionalno oporaviti, ponovo vidjeti vrijednost u sebi, a zatim se vratiti svojim normalnim životima.
Nešto što često ignorišemo, zaboravljamo ili previđamo su djeca. Djeca koja su svjedoci ove štetne dinamike, ovih potpuno toksičnih sredina, od najranije dobi. Ova djeca tiho internaliziraju sve što se dešava oko njih. Internaliziraju svaki učinjeni gest, izgovorenu riječ i suzu prolivenu u svojim prijemčivim, nevinim umovima. Porodično nasilje i toksični odnos između roditelja može imati užasno loše posljedice po njihove živote u danima koji dolaze. Jer ne možemo zaboraviti da je ciklus nasilja kao zmija koja jede svoj rep. Iste stvari se ponavljaju stalno i iznova, ista dinamika. Možda će ova djeca koja su danas svjedoci toksičnog odnosa između roditelja sjutra postati nove žrtve ili zlostavljači.

Svjedočenje toksičnoj vezi/braku djecu pretvara u žrtve
Nažalost, ovo se vrlo često dešava djeci koja su svjedoci psihičkog zlostavljanja koje ne ostavlja tragove, modrice koje bi poslužile kao dokaz premlaćivanja, prekršaja, štete učinjene u domu. Ali, činjenica da nema tragova batina ili bilo kakve vidljive modrice situaciju čini još složenijom. U ovim slučajevima, žrtve nisu svjesne zlostavljanja (sem ako nisu jako dobro informisane). Sklone su da krive sebe. A ta krivica ili odgovornost ne raste samo u žrtvi. Takođe raste i kod djeteta. Kao sveprisutni svjedok, i dijete obično doživljava isti osjećaj. Jer dijete je samo još jedan putnik u ovom "vozu" punom bola, koji na ovoj pruzi vodi sve na isto mjesto.

Ne treba zaboraviti da, kako je Pijaže objasnio u svojoj teoriji o kognitivnom razvoju djece, djeca od 2 do 7 godina imaju egocentričan fokus gde se svijet vrti oko njih. Zbog toga će se dijete osjećati kao da se bol njihovog oca ili majke, uz svu viku ili svađu, dešava zbog nečega što je ono uradilo. Kao rezultat toga, i važno je da to imamo na umu: u svakom toksičnom odnosu djeca su takođe žrtve tog odnosa. Nije važno jesu li iza vrata i ne vide ništa, ili još uvijek ne znaju hodati, čitati, voziti bicikl ili imenovati sazviježđa koja se pojavljuju na njihovom prozoru svake noći. Djeca slušaju i osjećaju, tumače svijet na svoj način, i kao rezultat toga, ništa ne može biti toliko pogubno za njihovo djetinjstvo kao odrastanje u okruženju sa neurotičnom, destruktivnom emocionalnom pozadinom. 

Preživjeti toksični odnos između roditelja
Postoje ljudi koji nisu u stanju da izgrade stabilno psihološko i emocionalno okruženje. 

Odlikuju se po onoj uzastopnosti u kojoj naklonost i agresija, bliskost i okrutnost stvaraju krajnje disfunkcionalnu situaciju za svakog člana porodice, a posebno za djecu. To znači da bi ta djeca mogla postati nove žrtve ili budući počinioci jer su internalizirali taj isti emocionalni jezik. Da bismo se suprotstavili ovom efektu i prekinuli ciklus zlostavljanja, potrebni su nam pravi alati. Djeci koja su svjedočila ovoj dinamici potrebna je pomoć, vjerovatno i terapija. Roditeljima takođe. Jer ako postoji nešto što svako dijete zaslužuje, to je šansa da živi u nenasilnom i zdravom okruženju. Zaslužuju da nauče kako da žive dobro. Treba ih odgajati sa dosljednošću i poštovanjem. A najviše od svega zaslužuju lijep odnos sa roditeljima koji znaju da budu nježni i koji su sposobni da vole.

​
REFERENCE:
1. The Impact of Dysfunctional Families on the Mental Health of Children, Lucy Kganyago Mphaphuli, June 2023, DOI: 10.5772/intechopen.110565
2. Holt S, Buckley H, Whelan S. The impact of exposure to domestic violence on children and young people: A review of the literature. Child Abuse and Neglect. 2008;32(8):797-810. DOI: 10.1016/j.chiabu.2008.02.004S
3. Ubaidi BA. Cost of growing up in dysfunctional family. Journal of Family Medicine and Disease Prevention. 2017;3(3):1-6. DOI: 10.23937/2469-5793/1510059
4. Minullina AF. Psychological trauma of children of dysfunctional families. Future Academy. 2018;45(1):65-74. DOI: 10.15405/epbs.2018.09.8
5. Kertesz M, Fogden L, Humphreys C. Domestic Violence and the Impact on Children. London: Routledge is Part of the Taylor & Francis Group Publishers; 2021. DOI: 10.4324/9780429331053