Toksični sram je odgovor na traume, zanemarivanje i zlostavljanje

U djetinjstvu bi nas roditelji ili učitelji ukorili ako smo uradili nešto što ne treba, kao što bi nas i vršnjačka grupa povremeno posramila – ponekad namjerno, ponekad nenamjerno. ​

Ovo iskustvo svakako nije bilo ugodno, ali sramota bi bila privremena i brzo bi prošla. Svi mi prije ili kasnije doživimo sram. Neki ljudi čak tvrde da su stid i sram korisni jer održavaju zakon, mir i red u našim društvima sprečavajući osobe sklone prestupima da naude drugima. Iako je stid(sram) normalna emocija koju ponekad doživimo, ona postaje nenormalna i vrlo destruktivna kada je internalizujemo i stalno nosimo je sa sobom.

Šta je toksični sram? “Toksični sram” (ili "toksični stid") je termin koji je prvi skovao psiholog Silvan Tomkins 60-ih godina prošlog vijeka. Za razliku od normalnog stida, toksični stid ostaje zakopan u umu i postaje dio našeg samoidentiteta. Drugim riječima, osoba koja pati od toksičnog stida doživjeće hronični osjećaj bezvrijednosti, niskog samopoštovanja i samoprezira – a sve to je povezano sa vjerovanjem da je ona urođeno “loša”. Toksični sram je internalizirani i zakopani sram koji trune u nama.

Uzroci toksičnog srama
Toksični sram se najčešće pojačava kroz iskustva iz djetinjstva. Na primjer, naša majka ili otac su nas možda stalno fizički kažnjavali ili pred nama verbalno izražavali koliko se stide zbog nas ili koliko su razočarani nama. Možda smo čak usvojili ideju da smo sramotni indirektno kroz neverbalne prikaze naših roditelja, npr. naša majka ili otac uskraćuju naklonost, gledaju na nas na određeni način, daju prednost našoj braći i sestrama više nego nama. Sram se takođe može internalizirati kroz iskustva u školi s našim nastavnicima, prijateljima ili drugim članovima porodice. I naravno, toksični sram je takođe uzrokovan ekstremnim oblicima zlostavljanja koji uzrokuju da izgubimo uporište u stvarnosti. Ponekad se toksični sram razvija iz kasnijih životnih traumatskih iskustava kao što su život u disfunkcionalnoj ili nasilnoj vezi, radni incidenti u kojima smo poniženi, odbacivanje od drugih ljudi i organizacija, izdaja i tako dalje.

Razlika između srama i krivice
Nemojte brkati krivicu sa sramom: možda izgleda kao da su povezani, ali ovo su dva potpuno različita iskustva. Krivica je žaljenje zbog nečega što ste učinili. Sram je žaljenje zbog toga ko ste kao osoba. A toksični sram čini da se stalno osjećate loše zbog toga ko ste kao osoba – on je sveprisutan.

Simptomi toksičnog srama
Kada dugo doživljavate toksični sram, on se ugrađuje ne samo u vaš um, već i u vaše tijelo: u vaše držanje, u način na koji se krećete, način na koji govorite i način na koji se odnosite prema drugima. Toksičan sram može sabotirati vaše najbolje napore i potkopati svako dobro iskustvo koje imate. Zbog toga je važno da ljudi budu svjesni ove „malo poznate“ mentalne bolesti. To nije klasična mentalna bolest poput anksioznosti ili depresije, ali ona čini osnovu mnogih drugih mentalnih bolesti, i stoga je od vitalnog značaja da je istražimo i razumijemo. Ako patite od toksičnog srama postojaće brojni znakovi:

• Često proživljavanje traumatskih uspomena iz prošlosti koje izazivaju sram.
• Opšta sumnja i nepovjerenje prema drugim ljudima (čak i kada pokušavaju da budu fini prema vama).
• Prezir prema sebi i nisko samopoštovanje
• Osjećaj hronične nedostojnosti.
• Disfunkcionalni odnosi sa drugima (često uključuju kozavisnost).
• Samosabotaža.
• Strah od doživljavanja srama.
• Osjećaj da ste „prevarant“ (takođe poznato kao sindrom prevaranta).
• Samo-viktimizacija, doživljavanje sebe kao mučenika. 
• Ostajanje na poslovima koji vas ne ispunjavaju ili u vezama koje vas ne ispunjavaju.
• Ljuta ili odbrambena ličnost (kao odbrambeni mehanizam).
• Pretjerano ugađanje drugima.
• Perfekcionizam.
• Često osjećanje iracionalne krivice.
• Sklonost zavisnostima (kao način da se pobjegne od srama).
• Mentalne bolesti koje izaziva toksični sram kao što su: depresija, anksioznost, postraumatski stresni poremećaj.

Uobičajena ključna uvjerenja koja osoba koja pati od toksičnog stida nosi mogu uključivati sljedeće: "Ne volim sebe; Bezvrijedan sam; Loša sam osoba, Nisam važan jer sam defektan; Neuspješan sam;  Ružan sam; Nije trebalo da budem rođen..."

Kako liječiti toksični sram
Živjeti sa uvjerenjima da ste rođeni nedostojni ili sa manama, da ste neadekvatni i dostojni prezira kao ljudsko biće je zaista teško. Ako se borite sa ovim problemom, onda znate koliko je to bolno.
Evo nekoliko savjeta kako da izađete iz ovog samodestruktivnog načina razmišljanja i preokrenete svoj život.

1. Pogledajte se u ogledalo
Za ovu vježbu morate pripremiti prostor tako što ćete se prvo opustiti i odvojiti pet do deset minuta. Nakon što ste izdvojili miran prostor, sjedite ispred ogledala (ili stanite ako želite). Gledajte direktno u svoje oči i dozvolite sebi da osjetite bilo koju od emocija koje se pojavljuju. Dozvolite sebi da plačete ako osjetite potrebu. Takođe možete iskusiti osjećanja kao što su gađenje, nespretnost ili ljutnja. Nakon što ste osjetili bilo koju emociju, sada je vrijeme da pogledate u svoje oči i pomislite na nešto iskreno i kažete sebi „Volim te“, „Prihvatam te“, „Vrijedan si“, „Prelijepa si“. Na ovo možete potrošiti od tri do deset minuta. Kada završite, iskreno se nasmijte sebi u ogledalu. Obratite pažnjuna to da li vam lice izgleda drugačije ili ne. Zanimljivo je da rad u ogledalu ima tendenciju da kod osobe "omekša" crte lica ili neznatno promijeni njegov izgled. 

2. Oslobodite napetost iz vašeg tijela
Naše misli, emocije i traume su pohranjene u našim tijelima kao bolest i bol u mišićima. Najčešće područje gdje se sram pohranjuje je u donjem dijelu leđa i stomaku. Kako biste olakšali proces izlječenja, morate naučiti kako da smirite i umirite svoje tijelo kroz vježbe kao što su joga, qi gong, tai chi, masaža ili jednostavno istezanje. 

3. Postanite svjesni svojih samodestruktivnih misli
Istražite svoja osnovna uvjerenja i kognitivne distorzije. To su u suštini zamračena "sočiva" kroz koja gledate sebe. Vodite dnevnik i bilježite ove misli i svoja osjećanja o njima. Važno je da vodite dnevnik jer inače nećete moći drugačije da zabilježite sve svoje uvide, napredak i unutrašnji rad. 

4. Vježbajte autentično samosaosjećanje
Samosaosjećanje se sastoji u tome da pokažete istinsku brigu i ljubav prema sebi. Može potrajati neko vrijeme da se pređe sa načina razmišljanja koji vas tjera da mrzite sebe na način razmišljanja koji vas navodi da volite sebe, zato krenite polako i malim koracima. Učinite ovo za sebe svaki dan. Na primjer, možda biste željeli ponoviti  izjavu poput „Vrijedan sam ljubavi“ ili se pobrinuti za svoje fizičke potrebe. Počnite tamo gdje vam je najveća briga. Na primjer, ako ste pristali na neispunjavajuća prijateljstva, pokušajte ukloniti te ljude iz svog života i potražite prijatelje koji vas više podržavaju. Ako imate fizičkih zdravstvenih problema kao što je gojaznost, promijenite ishranu. Izvedite svaki čin kao izraz ljubavi prema sebi. Samosaosjećanje je nešto što treba prakticirati svaki dan.
Bez obzira da li to planirate ili dopuštate da dođe spontano, pobrinite se da se uvijek na neki način brinete o sebi. Na ovaj način ćete polako reprogramirati svoj nesvjesni um da tvrdi da ste vrijedni, dragi, inteligentni, jaki i sposobni.

5. Izliječite svoje unutrašnje dijete
Toksični sram ima svoje korijene u napuštanju, zlostavljanju i traumama u djetinjstvu. Kao takvo, ovo osjećanje će uvijek biti povezano sa vašim jastvom iz djetinjstva – onim dijelom vas koji je bio suočen sa traumom na prvom mjestu.

Naučiti kako komunicirati sa svojim "mlađim ja" i brinuti se o njemu zove se rad sa unutrašnjim djetetom, a postoji niz razloga zašto je ova praksa moćna. Prvo, rad sa unutrašnjim djetetom pomaže vam da pristupite osećanjima koja ste možda potisnuli i od kojih ste se odvojili u pokušaju da se zaštitite kao dijete. Ponovnim doživljavanjem ovih emocija, moći ćete ih osloboditi iz svog tijela i uma i stvoriti duboko iscjeljenje. Drugo, rad sa unutrašnjim djetetom je izuzetno detaljan i može vam dati odgovore na neka od najvažnijih pitanja koja ste nosili svjesno ili podsvjesno. Treće, rad sa unutrašnjim djetetom je samosaosjećanje u akciji. Kada naučite kako da ponovo odgajate svoje unutrašnje dijete, razvijate duboku i snažnu vezu sa sobom koja ima pozitivan efekat na ostatak vašeg života. Neki od najboljih načina da se povežete sa svojim unutrašnjim detetom su slikanje i crtanje (umetnička terapija), kreativno pisanje, meditiranje sa slikama sebe iz djetinjstva, vizualizacije i raditi sve što ste voljeli kao dijete. Ako naučite kako slušati i brinuti se za to ranjivo mjesto u sebi, toksični stid više neće imati gdje da raste. 
Toksični stid je strašno bolna stvar za nošenje i trpljenje u sebi. Ali kada ste u najmanju ruku svjesni njegovog potencijalnog postojanja u vama, moći ćete pomoći sebi. Sama svijest je ogroman korak u pravcu izlječenja i oporavka. Sljedeći korak je da krenete raditi na sebi. Primijenite savjete iz ovog članka.

​
REFERENCE/ LITERATURA/ BIBLIOGRAFIJA:
1. Banaj N, Pellicano C. In: Childhood trauma in mental disorders. Spalletta G, Janiri D, Piras F, Sani G, editors. Springer; Cham, Switzerland: 2020. Childhood trauma and stigma; pp. 413–430
2. Barrett JE. In: Trauma-informed healthcare approaches. Gerber MR, editor. Springer; Cham, Switzerland: 2019. Trauma-informed nursing care;
3. Bradshaw J. Healing the shame that binds you. Health Communications, Inc; Deerfield Beach, FL: 2005.
4. Creed WED, Hudson BA, Okhuysen GA, Smith-Crowe K. Swimming in a sea of shame: incorporating emotion into explanations of institutional reproduction and change. Acad Manag Rev. 2014;39(3):275–301. doi: 10.5465/amr.2012.0074
5. DeYoung PA. Understanding and treating chronic shame: a relational/neurobiological approach. Routledge; London: 2015
6. Breggin P. (2014). Guilt, shame, and anxiety: Understanding and overcoming negative emotions. Amherst, NY: Prometheus Books.