TRANSGENERACIJSKA TRAUMA: kada traume roditelja mijenjaju genetiku potomaka

Transgeneracijska trauma je prenošenje emotivnog, fizičkog ili socijalnog bola sa roditelja na potomke. Ona seže daleko dublje od naučenog i usvojenog ponašanja. Ovdje je riječ o epigenetici, o tome kako životna sredina i životne okolnosti mogu promijeniti određene gene.

Koncept transgeneracijske ili međugeneracijske traume nastao je u decenijama nakon Drugog svjetskog rata. Tada su različite studije dokazale da su djeca i unuci preživjelih u ratu i logorima pokazali određene simptome trauma. Noćne more, emocionalni problemi i problemi u ponašanju pokazali su da je izvorna trauma djeda i roditelja imala dalekosežne posljedice.
 
"Kao i tijelo, um se takođe razvija, raste, i pod uticajem je životne sredine i obrazovanja. Njegov razvoj može biti inhibiran fizičkim bolestima ili traumama".
-Umberto Eko-
 
Mnogo toga je određeno načinom vaspitanja djeteta i obrazovanjem. Svjesna i podsvjesna memorija i dinamika unutar porodičnog okruženja takođe igraju važnu ulogu. U slučaju djece i potomaka, prošlost roditelja može da iznenadi, jer «izvire» i pojavljuje se na različite načine. Kao što je već pomenuto, efekti mogu biti dalekosežni i mogu se odraziti na genetičkom nivou.
Na primjer, razmislite o posljedicama neuhranjenosti. Ili, razmotrimo genetski uticaj koji strah i patnja mogu imati usljed povišenih nivoa kortizola. Tokom nekoliko godina, ovi povišeni nivoi mogu pričiniti ogromnu štetu po cijeli organizam, tj. na fizičkom nivou, nivou na tijela.
Neliječena i potiskivana trauma gotovo uvijek rezultira posttraumatskim stresom i hroničnom depresijom.

​Neliječena i potiskivana trauma gotovo uvijek rezultira posttraumatskim stresom i hroničnom depresijom. Potomci osobe koja je pretrpjela prvobitnu traumu ne moraju nužno razviti iste poremećaje. Međutim, oni će biti ranjiviji od drugih ljudi i podložniji anksioznosti, stresu i depresiji. ​

Primjer transgeneracijske traume
Uzmimo primjer žene koja je bila zlostavljana kao djevojčica od strane rođaka tokom cijelog perioda djetinjstva i adolescencije. Odrastala je u nekonsruktivnom i nefunkcionalnom porodičnom okruženju. Njena majka ju je takođe maltretirala dok je bila dijete.

Kada je napunila osamnaest godina i imala izbor da ode, odbila je psihološku pomoć, tj. suočavanje sa traumom i liječenje. Sve što je željela je da zaboravi i okonča to poglavlje svog života što prije.
Ožiljak od ovih traumatičnih iskustava je i dalje bio prisutan u njenom životu. Patila je od anksioznosti, poremećaja u ishrani, nedostatka samopoštovanja, hipervigilencije, depresije i nesanice. Pored svega toga, imala je oslabljen imuni sistem, zbog čega je bila podložnija infekcijama, prehladama, alergijama i sl.

Ova žena sada ima sedmogodišnjeg sina. Zbog njega je smogla snage da pronađe stabilnost i da se mnogo bolje brine o sebi. Ipak, shvatila je da joj sve teže pada podizanje i vaspitavanje sina. On ne spava dobro, ima probleme sa pažnjom, izlive bijesa i prilično je nemiran i buntovan. ​Kada je pozovu u školu zbog njega, ona se osjeća kao da je «prozivaju» i procjenjuju njenu sposobnost da bude majka. Ona jasno osjeća da "negdje griješi", ali ne zna gdje.

Neliječena trauma i njen uticaj na genetiku
 
Posljednja stvar koju ova žena treba da uradi je da sumnja u svoju sposobnost da bude majka. Peter Lovenberg je psiho-istoričar i profesor na Kalifornijskom univerzitetu. On je jedan od najistaknutijih stručnjaka u proučavanju transgeneracijske traume. On objašnjava da neliječena i neriješena tuga i trauma utiču na kasnije generacije na mnogo različitih načina i nivoa.
Znamo, na primjer, da povišeni nivoi kortizola u krvi tokom trudnoće utiču na razvoj samog fetusa. 

Zapravo, kako je dokazao psihobiolog Bea Van Den Berg, visok nivo stresa i anksioznosti tokom perioda trudnoće može "programirati" određene biološke sisteme u fetusu. ​

To čini da je beba predisponirana za razne bolesti i emocionalne poremećaje. S druge strane, kako objašnjava Peter Lovenberg, nesvjesna i neliječena tuga ili trauma predstavljaju neku vrstu neuronskog "kratkog spoja". One zapravo mijenjaju našu DNK na način koji «zarobljava» naše potomke u kolektivnoj i nesvjesnoj solidarnosti sa prvobitnom traumom.

Epigenetika i transgeneracijska trauma

Biologija nas uči da gene nasljeđujemo od naših roditelja. Ona nas dalje uči da ovi geni određuju naše fizičke osobine, našu inteligenciju (do određene mjere), pa čak i našu sklonost ka određenim bolestima.
Međutim, saznanje da i trauma biva zapisana u samim hromozomima unutar porodice je vjerovatno nešto što je teško prihvatiti.
 
Epigenetika je napravila značajan napredak od čisto ortodoksne genetike kako bi objasnila ovaj fenomen. Prvo saznanje i spoznaja je da naš životni stil, životna sredina, naša ishrana i određeni traumatski događaji mogu uzrokovati genetske promjene kod naših potomaka.
To se objašnjava hemijskom "oznakom" zvanom "epigenom". Ono što ovaj sićušni nemjerljivi elemenat čini je fascinantno. On modifikuje  način na koji će određen geni doći do izražaja u zavisnosti od gore navedenih varijabli.
Naučnici u bolnici Maunt Sinaj su već pokazali da su efekti posttraumatskog stresa kod preživjelih iz raznih logora iz Drugog svjetskog rata aktivirali epigenom koji mijenja genetiku osobe. Preživjeli iz rata i logora su već prenijeli ovaj traumatski žig na naredne generacije i to dolazi do izražaja na različite načine.

Transgeneracijska trauma ne znači da će bol koji doživljavaju i proživljavaju vaši roditelji ili bake 100% odrediti vašu sudbinu i vaš identitet. Ukoliko su oni prošli kroz velike patnje, to samo znači da imate veću mogućnost da obolite od depresije, anksioznosti, poremećaja sna, emocionalnih problema, hiperaktivnosti, itd.
 
Nešto što bi žena iz gore navedenog primjera trebalo da uradi je da nauči odgovarajuće načine kako da se izbori sa svojom prošlošću i prevaziđe traume. Snaga koju će dobiti (i zapravo povratiti) tokom ovog procesa omogućiće joj da svom sinu pruži najbolje od sebe, ono što mu zaista treba, što će imati efekta na njegovo ponašanje. Ona može da mu pomogne da izraste u srećnog, snažnog i emocionalno zrelog čovjeka.


Stručne reference:
1. Lost in Transmission: Studies of Trauma Across Generations, edited by M. Gerard Fromm (2012)​
2. How Trauma Is Carried Across Generations: psychologytoday.com.