Svako od nas u životu mora da nosi svoj krst. Svima je dat teret koji smo u stanju da nosimo.
Jednog dana jedan čovjek, nezadovoljan svojim životom, upita Boga:
“Zašto imam tako tešku sudbinu? Zašto da nosim svoj krst? Zar ne možeš da mi olakšaš? Umoran sam od svakodnevnih poteškoća!” Čovjek je potom zaspao i usnio jedan san. U snu je vidio dugačak red ljudi kako polako hodaju. Svako je nosio svoj krst.
I on sam je takođe hodao među ovim ljudima. Bio je umoran od hodanja, a i činilo mu se da je njegov krst teži od ostalih. Onda je stao, skinuo krst sa ramena i odsjekao dio njega. Hodati je postalo mnogo lakše i brzo je stigao do mjesta gdje su svi krenuli. No, nešto se ukazalo pred njim. Šta je to bilo? Pred njim je bio dubok ponor, a tek s druge strane počinje je počinjala Zemlja vječne sreće. Kako da stigne do tamo? Okolo se ne vidi ni most ni zid.
Ovaj čovjek je primijetio da ljudi koji su hodali s njim lako prelaze na drugu stranu. Skinuli su svoje krstove sa ramena, bacili ih preko ponora i prelazili preko njih kao po mostu. Samo on to nije mogao. Njegov krst je bio prekratak. Čovjek je gorko zaplakao govoreći: „O, da sam samo znao!“. Kada se probudio, više nije tražio od Gospoda lakši krst.
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
|