U svakom danu postoji nešto za oprostiti, naučiti i zahvaliti

Znati kako zahvaliti, biti u stanju učiti i dopustiti sebi da oprostimo određene stvari nije samo temelj mnogih filozofija i religija. To je ključ mentalnog blagostanja.

Tehnike poput "emocionalnog oslobađanja", na primjer, naglašavaju potrebu da se osjećamo slobodnima, da se ne uklapamo u negativne emocije,  da cijenimo ono što jesmo i nastavimo učiti i proživljavati.

Glup je onaj koji ne vidi izvan svojih opsesija, koji nije u stanju oprostiti kako bi se oslobodio patnje i odbija učiti iz jednostavnih stvari koje bi mu obogatile dušu.

Konstantno smo podvrgnuti mentalnoj buci koji nas sprječava da odredimo ono što je važno. Anksioznost, stres ili navike odgađanja sreće "kada budem (nešto), kada dobijem (nešto)" sprječavaju nas da vidimo ove dimenzije koje bi trebale biti rezultat naše svakodnevne melodije.
Pozivamo vas da razmislite o zahvalnosti, opraštanju i sposobnosti učenja.

Oproštenje je dobro za mozak
Opraštanje je čin hrabrosti koji ne možemo uvijek izvršiti. Opraštanje mnogi tumače kao čin predaje, kada je to zapravo oblik emocionalnog oslobađanja gdje prestajemo biti zarobljenici onoga što nas povrijeđuje. To je način da se prekine veza boli i zatvore beskorisna životna poglavlja.

Robert Alder pionir je „psihoneuroimunologije “ i objašnjava da postoji bliska veza između emocija i zdravlja, do te mjere da čin pohranjivanja ljutnje, bijesa ili frustracije izravno utiče na naš imunološki sistem: podložniji smo bolesti.
Negativne emocije osobito loše utiču na naš autonomni živčani sistem, koji upravljaju nehotičnim tjelesnim funkcijama. Ljutnja i stres povisuju adrenalin, noradrenalin i kortizol u krvi blokirajući funkcije ćelija koje brane tijelo.

Oproštenje je najbolji čin koji možemo učiniti za svoje zdravlje i emocionalnu ravnotežu.  Riječ je o uklanjanju gorčine radi otvaranja vrata novim mogućnostima.

Učenje i sposobnost prilagođavanja
Učenje nije gomilanje informacija, datuma ili činjenica. Učenje je čin koji omogućava osobi da bolje upozna sebe kako bi se što bolje prilagodila svom okolišu. Ko je krut u svojim obrascima razmišljanja, nikad ne može vidjeti van okvira svojih naočara.

Učenje je svakodnevni čin otkrivanje nečeg novog što osobu moglo poboljšati, kako bi ona prepoznala pogreške i prevladala ih, učenje znači priznati da vanjski pristupi mogu biti jednako važni kao i naš vlastiti.
Prema dvije studije sprovedene na Sveučilištu u La Rioji, što se viša razvijala aktivnost našeg mozga tijekom našeg života, to se bolje možemo suočiti sa starošću i mogućom demencijom.
Egzistencija je kontinuirano iskustvo učenja koje moramo prihvatiti sa entuzijazmom i mentalnom i emocionalnom otvorenošću. Svakog dana naučite nešto novo, samo tako sazrijevate, „procvetate“ i poboljšavate sebe kako biste pristupili onoj idealnoj osobi koja je u vama i koja čeka da se pojavi.

​Vrlina zahvalnosti
Emmons i McCullough su 2003. godine sproveli zanimljivo istraživanje  u kojem su od grupe ljudi tražili da nekoliko mjeseci napišu ono na čemu su zahvalni svakog dana. Druga grupa je zamoljena da razmisli o svim negativnim stvarima koje su doživjeli tokom svakog dana.
Rezultati su bili značajni: ljudi koji znaju cijeniti i zahvaliti ​​za sve što ih okružuje imaju pun i zadovoljan život. Ne radi se samo o tome da možemo priznati djela koja drugi čine za nas. Umijeće da budemo zahvalni takođe je vrlina da sebe vidimo na pozitivan način. 

Vrjednovanje takođe ima svoje prednosti u našem mozgu: osjećaji stresa i anksioznosti se smanjuju, uživamo u boljem kvalitetu sna i čak u smanjenom riziku od depresije.

Zahvaljujemo na onome što imamo i što jesmo.  To je pokretanje virtuoznog kruga u kojem smo odbacili negativne emocije i dopustili sebi da budemo odgovorniji na jednostavnost našeg okruženja i osobnih odnosa.
​
Gotovo uvijek razmišljamo o onome što trebamo, što imamo i što smo izgubili kada bismo se zapravo trebali zahvaliti za ono što imamo i ići naprijed, omogućavajući sebi da svaki dan s oduševljenjem učimo s onima oko nas.

(izvor:  exploringyourmind.com )