Tokom proteklih decenija na mnogim mjestima primjećujemo sklonost ka brzom „odrastanju“ među djecom.
Od samog početka, neki roditelji pokušavaju da po svaku cijenu odgoje svoju djecu da što prije steknu autonomiju. Žele da im djeca što manje remete vlastiti život: da samostalno ustaju i ležu, rade domaći bez prisustva roditelja, a zatim mirno čekaju kod kuće dok se roditelji ne vrate s posla. Trebalo bi da se ponašaju kao mali odrasli.
Djeca imaju svoj način posmatranja, razmišljanja i osjećanja, i nema ništa surovije od pokušaja da im se oduzme djetinjstvo. Ovakav stav često dovodi do osjećaja krivice kod roditelja. Loša stvar je što ovaj osjećaj krivice pokušavaju nadoknaditi skupim poklonima ili su u nekim područjima izuzetno zaštitnički nastrojeni prema svojoj djeci. Na primjer, zvaće svoju djecu svaka dva sata da pitaju kako su. Ili koriste odmor da zajedno odu na neku daleku destinaciju, očito da nadoknade svoje stalno odsustvo.
Roditelji pod stresom i nezadovoljna djeca Usamljenost među djecom je danas uzela velike razmjere. Živimo u društvu u kojem se čini kao da nema vremena za nježnost, druženje i opušten razgovor. Ovo društvo od ranog doba priprema svakoga od nas za posao, iscrpljivanje i jurnjavu za uspjesima i materijalnim. Roditelji dolaze kući kasno i uvijek su umorni i iznervirani. UNICEF je sproveo studiju kako bi otkrio šta kvalitet života znači za djecu i pokazalo se da djeca cijene sasvim drugačije stvari od odraslih. Djeca od 8 do 14 godina, koja žive u različitim dijelovima svijeta, napravila su listu onoga što smatraju neophodnim za dobar život. Nisu spominjali skupe igračke i neobične poklone, već niz vrlo jednostavnih stvari:
Djeca su postala tiha i tužna Danas se sve češće mogu vidjeti djeca sa tužnim izrazom lica. Današnja djeca se osjećaju veoma usamljena i to ih čini tihim. Ne znaju kako da izraze svoja osjećanja jer to nikada nije tema razgovora sa odraslima. A neznanje kako da izraze svoj unutrašnji svijet samo povećava njihovu usamljenost. Razdražljiviji su, netolerantniji i zahtjevniji. Ne mogu povezati svoje emocije jednu sa drugom. Mnogi od njih ne mogu izraziti spontanost i izuzetno su osjetljivi na tuđa mišljenja. Prisilna usamljenost nikada nije dobra stvar i pogođeni se guše u ovom emocionalnom stanju limba, posebno ako su to djeca u pitanju. Ne znaju gdje da se okrenu i osjećaju da gube tlo pod nogama. Plaše se, te stoga mogu razviti defanzivnu i fobičnu ličnost, što će biti glavna prepreka za uspostavljanje zdravih međuljudskih odnosa kasnije u životu kada odrastu. Šta se može učiniti kada je usamljenost djece u pitanju? Mnogi roditelji će sigurno u jednom trenutku primijetiti da se njihova djeca osjećaju usamljeno. Ali onda se suočavaju sa ozbiljnom dilemom: da idu na posao da bi prehranili sebe i svoju djecu, ili da ne idu na posao da bi provodili vrijeme sa svojom djecom. Međutim, tu se nešto može promijeniti. Evo nekih mogućih rješenja za problem:
Bez obzira na vaše trenutne okolnosti, uvijek je vrijedno razmisliti o tome kako možete provesti više vremena sa svojom djecom. Zaslužili su to. Ona se nalaze u životnoj fazi u kojoj svako iskustvo ostavlja trag. Ovo može zahtijevati žrtve, ali možemo sa sigurnošću reći da su vrijedni toga.
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |
|