"Uzdajte se u Boga i nemojte se obeshrabriti" - savjeti svetih monaha

Svima je poznato stanje uma kada sve izgleda mračno i ništa se ne mijenja na bolje.

Naročito kada svijet prolazi kroz strašne događaje, kada ljudi umiru, ili kada teške bolesti oduzimaju živote voljenih osoba. Nije svako u stanju da ovo podnese. Često možete čuti da osoba nema snage ni za šta, da ne možete da spava, da stalno želi da plače, da osjeća utučenost.

Ta utučenost poput sijenke obavija vaše živote i opterećuje vaše duše. Svoje stanje možete podijeliti sa porodicom i prijateljima, prihvatajući njihove savjete i podršku. Možete se konsultovati sa psihologom ili pokušati sami da se nosite sa malodušnošću. Kako god, potrebno je da se izvučete iz rupe beznađa i tuge tako što ćete pronaći svoj lični način da to učinite.
Za vjernike je ovaj problem - kako se nositi sa malodušnošću - riješen nedvosmisleno. “Očaj je težak grijeh. Oduzima svu snagu duše. Nada je ta koja inspiriše”, rekao je u jednom od razgovora Shiarhimandrit Ilija (Nozdrin). Shodno tome, potrebno je boriti se protiv malodušnosti kao da je grijeh i bolest duše.

Put vjere nas uči radosti, bez obzira na našu situaciju i okolnosti. Prava duboka životna radost može se postići samo s Bogom, i samo On može dati duši snagu da pobijedi malodušnost.
Kada smo uronjeni u očaj i beznađe, molimo Gospoda da ojača našu vjeru i da nam da nadu. Takva molitva omogućava gledanje naprijed, uprkos svim poteškoćama.
Bog nas nikada ne ostavlja u našoj patnji i bolu, On je uvijek spreman pružiti ruku pomoći. I privremena malodušnost, uz Božiju pomoć, može se prevazići.
Svi ljudi su iskusili stanje malodušnosti, bez obzira na stepen pobožnosti. Vjekovima su sveti oci u praksi aktivno učili načine borbe protiv grijeha i strasti. Predlažemo da se osvrnete na iskustvo časnih monaha i staraca i poslušamo njihova učenja o borbi protiv malodušnosti.

Monah Amvrosije Optinski dao je sledeće savjete:
„Ako te obuzme melanholija, čitaj Jevanđelje. Primjećujete da se osjećate malodušno zbog mnogo toga, kao i zbog mnogo prisile i rada. Dozvolite mi da dodam ovome: malodušnost može proizaći i iz taštine, kada se stvari ne rade na naš način ili nas drugi tumače drugačije nego što bismo mi to željeli. Tu je i malodušnost od nepodnošljive revnosti. Mjera je dobra u svemu.
Neophodna je i korisna molitva, odnosno prizivanje Božje milosti i pomoći u svako doba, a posebno tokom bolesti, kada je oboljeli pritisnut ili fizičkom bolešću, ili bezradosnom duhovnom mukom i uopšte tužnim i malodušnim raspoloženjem duha, koje jasno potvrđuje sveti apostol Jakov, govoreći: Ako ko od vas pati, neka se moli (tj. prizivajući milost i pomoć Božju); ako je ko veseo, neka pjeva psalme... Savetujem vam da u ovom trenutku čitate ova pisma [Sv. Jovana Zlatoustog đakonici Olimpiji] sa pažnjom i ponovo pročitate: u njima ćete videti koliko je korisno podnositi bolest i sve vrste tuga sa zahvalnošću i pokoravanjem volji Božije, iako to nije baš težak zadatak”.

Monah Makarije je poručio:
„Razlog klonuća duha i straha su, naravno, naši grijesi... Toliko ste bili zaslijepljeni svojom zamišljenom svetošću i čednošću da niste mogli vidjeti svoje slabosti: zato sada patite od melanholije i drugih poremećaja.
Dajem savjete protiv malodušnosti, a to su: strpljenje, psalmodija i molitva.
Položimo svoju nadu ne u svoja djela i vrline, nego u neizrecivo milosrđe Božije i zasluge Spasitelja našega, bez kojih nas nijedno naše djelo ne bi moglo spasiti. A ako neprijatelj donosi uznemirujuće misli o grijesima i donosi beznađe, onda pribjegavajte zaslugama Sina Božjega, jer je došao da spase grešnike i preuzeo na Sebe grijehe cijelog svijeta, i pretrpio smrt na krstu. Neka nam ovo bude nada i utjeha da dobijemo vječne blagoslove. Svi koji odavde odlaze u vjeri i nadi u budući život, vjerujemo da će im biti učinjena milost Božija."

Monah Antonije je svojoj djeci odgovorio ovako:
“Ima crvenih, radosnih dana, a ima i crnih, tmurnih dana od raznih svakodnevnih nevolja. A to ukazuje da se u radosti ne zaboravlja, i da se u nevolji ne klone previše duhom, jer kao što su crveni dani nakon lošeg vremena, tako je nakon malodušja duša srećna.
...Kada smo toliko slabi da ne možemo ništa sebi dati niti odbaciti ništa što nas opterećuje, tada ćemo se zajedno moliti Bogorodici i tražiti: „Ispuni, Prečista, srce moje radošću.”
I žalim što se malo moliš Bogu i rijetko čitaš, jer za sve ostalo imaš vremena, a za molitvu i čitanje nemaš. Zbog toga osjećaš malodušnost i melanholiju, i tjeskobu i nepovjerenje zbog prema nepoznatom. A kada češće ostaneš u molitvi, i tugu svoju u svemu položiš na Gospoda Boga, i uzdaš se u Njegovu svemoćnu pomoć, onda će On umiriti tvoju dušu.
Zato, ljubljeno dijete moje, nemoj se ni u čemu obeshrabriti, nego se uzdaj u Boga i pokušaj to potvrditi kada se pojave nevolje: u ime Gospoda sve podnosim!
...Oduprite se ovom žestokom đavolu (malodušnosti) svom snagom poniznom molitvom, izbjegavanjem praznoslovlja, čitanjem svetih knjiga i strpljenjem u iskušenju, i sve to će pobjeći od vas.”

Monah Varsanufije Optinski je preporučio da se tokom malodušja posebno obrati pažnja na trajanje sna:
„Duh malodušnosti se bori protiv tebe. Bori se sa svima. Borio se i sa prepodobnim Serafimom Sarovskim i sa prepodobnim Jefremom Sirijskim, koji je sastavio poznatu molitvu: „Gospode i Vladiko života moga...“ Pogledajte šta je stavio na prvo mjesto: „Duh besposlice“ i , kao posljedicu besposlice, " malodušnost", kaže on. Ovo je vrlo loš duh. Napada vas u snu, a druge u budnom stanju napada melanholijom. Napada koga god može. Međutim, ponekad ne možete reći da ste u besposlici tokom dana...” – „Da, oče, gotovo da nemam slobodnog minuta.” - „Pa on te napada snom i u snu; U redu je, ne tuguj.”

I još nekoliko kratkih savjeta.
Optinski starci su posebnu pažnju obraćali na potrebu pokajanja za grijeh malodušnosti.
„Čuvaj se malodušnosti kao rijetke bolesti. Ona je jedna od sedam smrtonosnih grijehova” (prečasni Mojsije).
No, za sve što nam je Gospod poslao, sveti oci su zamolili da Mu zahvalimo za malodušnost: „Hrabri se u Gospodu i nosi unutrašnji krst malodušnosti sa strpljenjem i zahvalnošću Milostivom Bogu, koji nas posjećuje kada smo u žalosti. Zadovoljan je ljudima ne u miru i radosti, već u pećini poniznosti, koja opravdava sudbinu Svevišnjeg. Zbog mnoštva bolesti u srcu, utjehe će razveseliti vašu dušu. Vjerujte u Boga i nemojte se obeshrabriti! Od Njega dolazi spasenje” (prečasni Mojsije).
***
Vjera uvijek čuva, iako malo, ali živo zrnce nade u srcu stegnutom malodušnošću. Duša, jačajući u vjeri i molitvi, nalazi podršku i utjehu u božanskoj ljubavi. Ovaj put, zasnovan na poniznosti i ljubavi prema Bogu, pomaže da se prevaziđe malodušnost i pronađe unutrašnji mir.

Neka vaša srca budu ispunjena vjerom i pouzdanjem u Božju Promisao koja nas vodi, da ne padnemo u malodušje, već da kroz blisku komunikaciju s Gospodom i svijest o Njegovoj dobroti i milosrđu u svakom trenutku našeg života nastojimo pronaći vječnu radost. Neka u tvojoj duši nema mjesta za malodušnost, jer Božja veličina pobjeđuje svaki mrak i očaj.