Vaša vrijednost ne opada samo zato što neko ne umije da je prepozna

​Normalno je da se ponekad osjećamo kao da gubimo vrijednost u očima ljudi koje volimo, a oni nas ipak zanemaruju.

Na kraju vjerujemo da će razlozi zašto nas ne vole uvijek biti naši lični nedostaci ili, kako često kažemo, “ zbog onoga što jesam ” ili “ zato što se nismo pronašli.”

Drugim riječima, na kraju ne pridajemo sebi dovoljno vrijednosti u želji da imamo pitanja i odgovore za gotovo sve. Ovaj „gubitak vrijednosti “ kao posljedica navike ili rutine je sasvim normalan osjećaj u odnosima. Magija nestaje, zajedno sa dodirima i ispoljavanjem naklonosti, i konačno ljubav je nestala.
E sad, reći da je to normalno ne znači da nas to „ ne utapa u emocionalnu bijedu “, da ne utiče na odluku da stavimo tačku na veze koje su obećavale sve, a ispalo je ništa. U svakom slučaju, znajući da se to dešava, veoma je važno da budemo svjesni svojih resursa kako bismo izbjegli bol.

​“Apsolutno je neophodno s vremena na vrijeme uništiti prethodnu verziju sebe. Pobjeći od sebe, izgubiti se, osjećati svoje tijelo - prazno, iscrpljeno, bolno. Odbaciti kožu, popiti, dotaći dno, a onda se ničega ne sjećati. Biti odsutan od svega da bi se kasnije ponovo uhvatio za život. Pronaći sebe ponovo. I oblačiti se u pastelne boje, hodati laganim korakom i osmjehivati se komšijama kada vas dočekaju na stepenicama.”
-Nepoznat autor-

Bolan gubitak vrijednosti u očima onih koje volimo
Navika je nesumnjivo kriva za gubitak vrijednosti u očima onih koje volimo. Često se naviknemo na ono što imamo i ne cijenimo ono što naš partner, prijatelj ili rodbina podrazumijevaju u našim životima.
Kao rezultat toga, zanemarujemo i ignoriramo brigu, naklonost i svakodnevno osvajanje. Ostavljamo po strani osmijehe, lijepe dane, milovanja pomiješana sa riječima ljubavi, sposobnost da iznenadimo... sve.
Vremenom postajemo rutina, obaveza i ravnodušnost, pretvaramo se u hladno kamenje, bezosećajno, nepomično i inertno.

Možda smo druželjubivi sa drugim ljudima, fokusirani smo na svoj posao, na nove hobije, na sport, na druga prijateljstva ili veze itd. Ali često zaboravljamo da budemo onakvi kakvi bi trebali biti za TU OSOBU. Tada ljubav umire, zarobljena u napadu ravnodušnosti.

​​Rutina je neizbježna, ali to ne znači da mi gubimo vrijednost
Često kažu da "ne znaš šta imaš dok ga ne izgubiš". Ali to nije istina. Znamo šta imamo, no ono što se dešava je da ne vjerujemo da bi mogao doći dan kada ćemo to izgubiti.

Mislimo da će ti LJUDI uvijek biti tu, da smo istrpjeli dovoljno da zaslužimo vrijeme koje nam je preostalo sa partnerom, da su to samo loši stadijumi i loše navike i da će, ako nešto krene po zlu, biti bolje. 

Problem je u tome da se "čudo" neće dogoditi, nikada neće doći, već će nas ovakav odnos stalno obavvijati u mukama malodušnosti, tame i nezainteresovanosti.

Onda će vjerovatno doći trenutak kada će jedan od partnera pomisliti (ili još bolje, osjećati ) da će morati okrenuti novu stranicu u svojoj knjizi života, i započeti novo poglavlje. To je sasvim normalno i razumljivo jer ne možemo cijeli život provesti u vezi koja nas izjeda iznutra, stavlja tačku na naša očekivanja i vara nas u našim potrebama .

Ako provodimo previše vremena u odnosu čija se svjetlost ugasila, koji je prerastao u ravnodušnost i apatiju, ipravimo od njega “grobnicu za život” koja će pogoršati naše emocionalno stanje. 

Biti zajedno je mnogo više od ljubavi. Zato je, da bi se svaka vrsta ljubavi nastavila dalje, bitno da postoji obostrani interes i da se on i pokaže.