Zagrljaji ostavljaju trag na našim genima

Zagrljaji ostavljaju trag na našim genima. Ovaj gest iskrene naklonosti hrani ne samo naše srce i djeluje kao lijek za dušu, već stvara i otisak u našoj epigenetici, podstičući tako psihološku dobrobit.

Zagrljaji ostavljaju trag na našim genima. Nauka je upravo otkrila nešto divno. Fizički kontakt, na primjer, dodirivanje kože beba, milovanje i pokazivanje naklonosti, ostavlja trag na njihovom mozgu.

Ovaj molekularni otisak biva utisnut na njihove gene poput neizbrisive tinte. Nevjerovatno je to što će on uticati na njihovu ličnost, pa čak i na imuni i metabolički sistem.
Ljudskim bićima je potreban kontakt njihovih najmilijih kako bi razvili svoj puni potencijal. Jasno je da niko ne umire od nedostatka naklonosti, a ako nas ljubav ne "dotakne", nećemo pasti mrtvi.

No, na neki način, ako nema dovoljno fizičkog kontakta i pokazivanja naklonosti patimo od uskraćenosti ljubavi i nedostatka "emocionalno hranjivih sastojaka" koji čine da se osjećamo sigurnije i ispunjenije.

Tijelo, um i koža dijele vezu koja nadilazi naše neuronske centre ili osjetne receptore. Tu biološki markeri poput oksitocina orkestriraju osnovne, ključne procese. Stoga ljudi često kažu da su zagrljaji poput lijeka za dušu. Mogli bismo ići korak dalje i potvrditi da dodirivanje i maženje poboljšavaju našu epigenetiku.

Zagrljaji su otisci ljubavi koje jedna generacija može ostaviti drugoj. Izjava ove dubine može u nama pobuditi skepticizam, ali neke studije itekako podržavaju ovo. To su nalazi koji nas pozivaju na razmišljanje o tome hoće li naklonost prema novorođenoj bebi uticati na njenu buduću sposobnost da brine o onima oko sebe. Studije pokazuju da hoće.

​„Ako možete pronaći nekoga koga ćete držati za ruku i sa kim možete zaboraviti na cijeli svijet, onda imate sreće. Čak i ako to traje samo jednu minutu ili samo jedan dan. "
-Patrick Rothfuss-

Zagrljaji ostavljaju trag na našim genima, a takođe i njihov nedostatak
Postoji istina koliko dramatična, toliko i tužna, a ona o kojoj malo ljudi govori. Ovdje mislimo na djecu koja odrastaju u sirotištima. Stručnjaci za razvoj djeteta znaju da u najnerazvijenijim zemljama postoje sobe pune beba koje ne ispuštaju niti jedan zvuk.

Ove tihe sobe u sirotištima otkrivaju odgovor mališana koji su rano naučili da im plakanje neće koristiti.
Na tim tužnim mjestima niko ne dolazi da ih tješi, da ih mazi, niti da ih drži u naručju. Niko ih ne njeguje sa onom posebnom naklonošću koja ublažava strahove i zadovoljava emocionalne potrebe. Tragedija poput ove neizbježno završava duboko utičući na njihov život.
Studije, poput one koju je na univerzitetu Wisconsin-Madison  vodio psihopatolog Seth Pollak, dale su zapanjujuća otkrića. Prema tim nalazima, kognitivni razvoj ove djece neće teći kako treba i ona će biti osjetljivija na stres i tjeskobu.  Kao rezultat, biće indirektnih, ali i negativnih posljedica na njihov imunološki sistem.

​​Kako zagrljaji ostavljaju trag na našim genima?
Studija koju je sproveo Univerzitet Britanske Kolumbije u Kanadi objavljena je u naučnom časopisu Development and Psychopathology. U njoj nam je Dr Sarah Moore prvi put ispričala neke fascinantne činjenice. Količina bliskog kontakta, utješne naklonosti, zagrljaja, milovanja i riječi koje bebe dobivaju ne samo da im pomažu da se osjećaju sigurno i voljeno, već su nalazi pokazali i da:

• Zagrljaji ostavljaju otisak na bebinim genima zbog molekularnih promjena koje generira fizički kontakt.
• Dodir utiče na epigenom. To znači da primanje milovanja, zagrljaja i stalnog kontakta u prvim mjesecima života izaziva hemijske promjene u njihovim proteinima i DNK.
• Sve ovo utiče na djetetovo ponašanje: ono manje plače, bolje jede, bolje se ponaša, i ima optimalniji motorički i psihološki razvoj.
• Postoji još jedna zapanjujuća činjenica. Istraživači su otkrili da te rane promjene u epigenomu donose promjene u strukturi hromatina, proizvodeći tako promjene u samom genomu. Šta to znači? U osnovi, da okolišni uslovi u kojima odrastamo utiču i na naše potomstvo.​

Šta je sa odraslima? Kakve koristi oni imaju od zagrljaja?
Zagrljaji koje primimo u prvih nekoliko mjeseci ostavljaju neizbrisiv pečat na nas.
Toliko da ovaj izliv maženja, naklonosti, milovanja i dodira ne određuje samo djetetov ispravan neurološki razvoj. Ove rane manifestacije iskrene ljubavi utiču i na kasnije generacije, nešto što smo već na neki način dokazali ovim nalazima u vezi sa lišavanjem ljubavi.

Drugim riječima, traume koje je doživjela jedna generacija mogu se prenijeti na sljedeću. Ovo je izašlo na vidjelo u studiji koju je sproveo tim Dr Torsten Santavirta sa Univerziteta Uppsala, gdje su posljedice Drugog svjetskog rata viđene i u nekoliko narednih generacaija. 

Da, zagrljaji ostavljaju trag i kod odraslih! Grljenje u odrasloj dobi ima vrlo zdrav učinak na mozak odrasle osobe. Okidač za ovu dobrobit, koja itekako može ublažiti stres i anksioznost, je neurotransmiter koji djeluje i kao hormon: oksitocin.

Svi se moramo dodirivati ​​i biti dirnuti. Našoj koži, bez obzira na naše godine, potreban je ovaj posebni jezik, koji je u mnogim slučajevima važniji od riječi. Milovanje i zagrljaji djeluju kao hrana za naš život i podstiču veze, eliminišu neizvjesnosti i podstiču sretnije okruženje u kojem se zaista možemo razvijati kao ljudi.

(reference:
exploringyourmind.com)