Zahvalnost i njena moć protiv duboke tuge

Zahvalnost je vrlina koju su mnogi zaboravili. Ovaj zaborav se povećava kako nas društvo tjera da budemo sve sebičniji, da sve uzimamo zdravo za gotovo i da ne cijenimo ono što imamo. ​

Što smo sebičniji, to smo manje sposobni da percipiramo vanjski svijet. Postajemo manje sposobni da primijetimo jednostavnost i ljepotu koja vlada u svijetu.

Kada samo fokusiramo svoj pogled prema unutra, gubimo integritet, perspektivu i pogled na život. Zanemarujemo nijanse našeg postojanja. Često čak zaboravljamo i naše ljudsko stanje. Gubimo se u tom dosadnom plesu rutina, u „konkretnim koracima ka normalnom odraslom životu“, u životu da bismo radili... i zaboravljamo da postojimo na ovom svijetu.
Živimo na autopilotu koji kontrolira naše živote i usmjerava naše korake. Postajemo slijepi za vanjsku ljepotu. Maloprije smo odlučili da nešto nije vrijedno našeg vremena, a da nismo ni svjesni da smo tu odluku donijeli. “Nemamo vremena.” Uvijek postoji nešto što moramo obaviti, odraditi... Uplićemo se u lavirint koji je društvo izgradilo za za nas. Živimo po inerciji.

​Zahvalnost obogaćuje smisao našeg postojanja
Skloni smo zaboravljanju prirode i lekcija koje nam ona nudi. Dakle, postojimo samo da bismo preduzeli niz prethodno utvrđenih i savršeno organizovanih koraka. Postoje ljudi koji ulaze u ovu spiralu, a da to i ne primjećuju. Kao da su pritisnuli dugme i isključili sve što ih povezuje sa životom (u svoj njegovoj ekstenziji i dubini).
Mnogo puta duboka tuga ima veze sa tim nedostatkom zahvalnosti prema malim darovima koje nam život nudi. To ima veze sa perspektivom koja je postala potpuno izokrenuta, iznutra prema van. Pogled koji ne razmatra sebe, već ono izvan sebe. Stoga će pretrpljeni bol biti vrlo intenzivan, jer ne možemo koristiti vanjski svijet da nam pomogne u preživljavanju.
Uzimanje nečega zdravo za gotovo, pretpostavka da će ljudi oko nas ostati bez obzira na naše ponašanje... Stvari koje naši roditelji rade za nas je nešto što "roditelji moraju da urade" , a ne cijenimoi to... Ovakva persoektiva sužava sviejst.

​Nezahvalnost atrofira naša čula i povećava naše nezadovoljstvo
Kada shvatimo da smo ušli u ovu spiralu nezahvalnosti (u koju je tako lako ući i koja je tako raširena u našem današnjem društvu), imaćemo bolju predstavu o njenoj destruktivnoj moći. Kao da se radi o uraganu koji uništava sve što dotakne. Nezahvalnost nas pretvara u ljude koji su sebični i neosjetljivi prema dobroti drugih.

Naša osjetila postaju atrofirana kada stvari u svom životu uzimamo zdravo za gotovo, a da ih ne cijenimo ili ne budemo zahvalni. Skloni smo da se više fokusiramo na ono što nemamo, umjesto da cijenimo ono što imamo. Vjerujemo samo u ono što nam život „treba“ dati. Dakle, dok hranimo i njegujemo te misli, povećavamo osjećaj nezadovoljstva koji osjećamo prema svojim životima.
Tuga će postati lakše podnošljiva i čak će nestati kada izvedemo jednu jednostavnu vježbu. Ona se sastoji od toga da budemo zahvalni za stvari koje imamo i na koje imamo pravo. Zahvalnost na ljubaznim gestovima ljudi oko nas i fokusiranje na poruke koje nam priroda nudi su dva dobra primjera.

Tuga će nestati kada cijenimo ono što nam život daje
Ne dozvolite da prođe niti jedan dan, a da ne vidite šta je oko vas i ne izrazite zahvalnost na tome.  Govorimo o jednostavnosti koja hrani naše svakodnevne živote na tihi način. Stvari koje nam izmame osmjeh na lica. Osmjeh radoznalosti ili osmjeh izazvan glupošću, ali uvijek osmijeh.
Od topline koja ulazi direktno u naša srca kada je naš pas sretan što nas vidi... do iznenađenja ili strahopoštovanja uzrokovanog izrastanjem sjemena koje smo posadili u saksiju. Zahvalnost nam spašava živote. Stabilizira nas i pretvara u divne životne saputnike za druge. Ako prihvatite život onakvim kakav jeste, prihvatate zahvalnost. A zahvalnost će olakšati i umiriti i najnemirnije duše.