Zašto automatski ne vjerujemo nekim ljudima?

​Dešava se. Ne vjerujemo osobi, a ipak je dobro poznajemo. To je poput unutrašnjeg glasa koji nam šapuće, „odmakni se“,  poput hladnog vjetra koji nas gura u suprotnom smjeru i stavlja nas u pripravnost.

Ova vrsta osjećaja koji prebiva negdje na površini našeg uma je poput hladnog prsta koji grebe naša leđa. To nije ništa natprirodno, nije predviđanje, niti je to „radar“ mudrosti u našim genima koji smo naslijedili od naših predaka. U stvarnosti,  to je jednostavno mehanizam za preživljavanje. ​

Nevjerovanje u sve i svakoga iz straha da ćemo ponovo pogriješiti sprečava nas da živimo punim plućima.

Jasno je, međutim, da nas ponekad i taj unutrašnji glas iznevjeri, da prvi utisci nisu uvijek tačni, a ima i onih koji pretjerano griješe oslanjajući se na svoj navodni instinkt. Ako postoji nešto za šta se naš mozak sprema, to je da predvidi rizike i zbog toga smo u mogućnosti da izbjegnemo fizičke i psihičke opasnosti, diže se onaj suptilni eho ukorijenjen u našoj podsvesti  koji nam govori: “odmakni se od ove osobe”.

Podsjećaš me na nekoga ko me je povrijedio
Ana ima 32 godine, ona i njen suprug vode sina kod pedijatrijskog kardiologa. Njen sin ima 5 godina i pati od srčane bolesti koja zahtijeva tromjesečne ljekarske preglede. Po ulasku u sobu za pregled, novi doktor im pruža ruku i počinje da upoznaje dijete.
Ana brzo osjeti nešto čudno dok pomno promatra doktora. Ima nešto kod njega što joj se ne sviđa. Način na koji se smije čini da se ona osjeća neprijatno, taj lažni i podmukli osmijeh. Ne sviđa joj se ni način na koji se šali sa njenim sinom, kako se kreće, diše, pa čak i kako se češlja: zalizano.
Tokom posjete od 20 minuta,  ova majka jedva da je čula šta im je doktor rekao. Toliko nije obraćala pažnju, da čim odu ona kaže mužu da odmah mijenjaju doktora. Ova posjeta će se ponoviti, ali sa drugom osobom, drugim kardiologom.
Kada je suprug upita zašto, ona jednostavno kaže „ ne čini mi se pouzdanim“. On ništa više ne govori, vjeruje njenom mišljenju i pristaje da potraži drugog doktora. Međutim, Ana pravi razlog zadržava za sebe. Ova žena krije mali djelić svog života koji se ne usuđuje da otkrije svom suprugu.
Kada je imala 9 godina, Anini roditelji su se razveli i ona je živjela sa mamom i maminim dečkom. Dva mjeseca nakon što su se zajedno uselili,  taj čovjek sa voštanim osmijehom i zalizanom kosom počeo je da ih zlostavlja. Nakon otprilike godinu dana njena mama je prestala da izlazi iz kuće, bila je to noćna mora sa ukusom suza koje nije htjela da se sjeća, a koja se završila tek kada je svojim nastavnicima u školi ispričala sve kroz šta je prolazila. 

Ne vjerujemo jer naša amigdala nastavlja regulirati naše ponašanje
Vrlo je vjerovatno da je dječiji kardiolog kojeg su posjetili bio besprijekoran profesionalac i izuzetna osoba. Međutim, mozak ove žene identificirao ga je kao neprijatelja, zbog traumatičnog iskustva koje je proživjela. Ono što odbacujemo, sve što izbjegavamo i zbog čega se osjećamo nelagodno govori mnogo o nama: ono nas definira. 
Naše se životno putovanje nemilosrdno integrira u našu podsvijest i u one moždane strukture povezane sa emocionalnom memorijom, u hipokampusu. Ljudska bića imaju regiju u svom mozgu koja regulira svaku našu hitnu odluku: amigdalu.
Sve ove reakcije koje doživljavamo u našim životima i koje nas tjeraju da pokažemo ponašanje bježanja ili izbjegavanja regulira ova žlijezda koja se nalazi u najdubljem dijelu našeg temporalnog režnja. Radnje koje preduzimamo na osnovu toga nisu racionalne i jednostavno su motorički odgovor koji je neumoljiv i automatski: instinkt preživljavanja.

Da li treba da slušamo taj unutrašnji glas koji nam govori da bježimo ili da ne vjerujemo? 
Nešto što psihoterapeuti dobro znaju je da  je osoba koja ne dozvoljava da je obuzme moć amigdale neko ko je dovoljno razvio samokontrolu da ne živi u strahu. Dakle, da li to znači da ne treba da slušamo taj unutrašnji glas koji nas s vremena na vrijeme upozorava da ne vjerujemo u nešto ili u nekoga?

​„Jedina zaista vrijedna stvar je intuicija.”
-Albert Einstein
​
Ovo su činjenice o kojima treba da razmislite:

• Daniel Goleman objašnjava u svom djelu “Mozak i emocionalna inteligencija” da svaku prirodnu reakciju tokom kooje doživljavamo strah ili anksioznost regulira amigdala. Ignoriranje te emocije ili potiskivanje iste se ne preporučuje, kao što se ne preporučuje ni da dozvolimo da nas ona proizvoljno i slijepo vodi.
• Ispravna stvar koju treba učiniti je ozbiljno razmotriti taj glas. Sve studije koje se odnose na šesto čulo govore nam da ljudi koji slušaju svoje slutnje ili osjećaje poslane direktno iz njihove podsvijesti ili iz primitivnih struktura kao što je amigdala, imaju tendenciju da im daju prave odgovore.
• Za to postoji konkretan razlog: slušanje ne podrazumijeva poslušnost, već početak pravilne analize i promišljanja.

​
Ako nam se neko ne sviđa, to je zbog niza konkretnih razloga, a ti razlozi su vezani za nas. Možda zato što nas podsjećaju na nekoga koga smo poznavali u prošlosti i slijede isti obrazac, ili možda zato što njihove vrijednosti nisu u skladu sa našim, ili možda zato što su  nas naša iskustva naučila da znamo ko je vrijedan povjerenja, a ko nije. 
Kako god bilo, jedino što treba da uradimo je da ne dozvolimo da nas strah obuzme, jer će se nepovjerenje nastaviti. Sve inteligentne reakcije imaju izvanredan pandan intuiciji i refleksiji.