Zašto je Nietzsche smatrao da smo bolesni?

​Friedrich Wilhelm Nietzsche (1844-1900) utemeljio je revolucionarnu i mnogo raspravljenu školu filozofije. Bazirala se na ideji da je Bog mrtav, i na taj novi način posmatrao je i razumijevao je svijet. Ali zašto je Nietzsche mislio da smo mi ljudi bolesni?

Nietzsche je pokušao osloboditi ljude i njihove misli iz zatvora u koji su namjerno "upali, a sve u pokušaju da pobjegnu od svog najgoreg  straha. A to je strah od života, od sebe samih i od slobode.

Nietzsche je smatrao da smo bolesni i vidio je porijeklo mnogih naših problema u nasljeđu demokratske Grčke. Zapostavili smo "mit" i počeli obožavati "logos". Obožavali smo um i razum koji su nas učinili ograničenim bićima koja su se bojala priznati sebi očigledne istine.

Porijeklo bolesti i tragedija
U antičkoj Grčkoj Dionis (život) je izgubio, a Apolon (argument) je pobijedio. Tako smo postali hipnotizirani shvatanjem savršenstvom, koje projiciramo prema van, i koje se ne može naći nigdje drugdje, jer se na ovaj način udaljavamo od sopstvene prirode.
Naša kazna je i naša sudbina: nadilazimo simbolički oblik i prelazimo u materijalno. Jedini način da se ova kazna preokrene je: smrt. Fanatičari različitih religija i dan danas predstavljaju ovaj ideal kada se "opasaju" bombama i krenu ka "onom", "boljem svijetu". Na taj način poništavaju ovozemaljski život i pogrešno pretpostavljaju da je to njihova karta za bijeg od straha od svijeta. Sokrat je možda otvorio vrata ovoj misli i razdvojio Dionisa (život) od Apolona (razum). Međutim, upravo je Platon bio taj koji je stavio jedno iznad drugog, ispunio Sokratovu metodu, plodove znanja, postignuća razuma i tragedije. Ta hijerarhija se takođe proteže i kroz hrišćanstvo. Hrišćanstvo je uvijek propovijedalo da je život priprema za smrt, dolina suza kroz koju moramo proći da bismo dosegli raj.
Smrt kao kazna, nebo kao nagrada. Ova se ideja savršeno uklopila sa poteškoćama kroz koje su ljudi prolazili, jer su ih teško pogađali glad i kuga, i bili su žedni nade: "Sada morate patiti, ali kasnije ćete biti nagrađeni." Tako je izgledala ta nada. Ali ova "nada" važila je samo za one, koji su dovoljno patili da zasluže nagradu. Ovim su se i neki ljudi služili da objasne zašto svemoćni, dobroćudni Bog dopušta toliko tragedija. 

​Osudili smo sebe na ropstvo
Povratak jezgru Nietzscheove škole: Kao društvo stvorili smo vrijednosti koje se temelje više na našoj vjeri nego na znanju. Ali mi smo inteligentna bića i prosvjetiteljstvo je donijelo svjetlo u mračno doba.

U međuvremenu smo uložili u znanosti, što je bilo najbolje rješenje za razbijanje dugogodišnjih lanaca. Tako su za Nietzschea naučna znanja bila savršeno sredstvo koje su ljudi koristili za spoznaju istine. Međutim, istovremeno smo se nadali da će stvoriti model koji će nam otkriti svu našu sudbinu. 

Krenuli smo u potragu za jedačinom života u kojoj smo znali sve varijable. Razne tvrtke danas koriste takve jednadžbe za predviđanje što će potrošači kupiti - ali kao što već vidimo u ovom primjeru, još uvijek postoji nekoliko nepoznatih čimbenika.

Nietzsche se suočava s ovim načinom razmišljanja nihilizmom, na čemu se temelji njegova "filozofija čekićem". To je destruktivni dio njegove filozofije. Napada se sustav tradicionalnog znanja i njegovi rezultati, posebno zapadnjačka kultura i mjesta u kojima je Nietzsche prepoznao odraz te kulture.

Nihilistički pesimizam i dolazak nadčovjeka
U nihilizmu se razjašnjava pitanje zašto je Nietzsche smatrao da smo bolesni, a takođe i zašto je ono što se dogodilo u Grčkoj trebalo biti početak tragedije za sve nas. Njegov je odgovor sličan kopernikanskoj revoluciji, oslanjajući se na prosvjetljenje i antropocentrizam, ali pronalazi drugačiji ton i smisao.
Za razliku od mislilaca prosvjetiteljstva, Nietzsche nije vjerovao u spas kroz znanosti. Nietzsche je čak smatrao da je znanost samo zamjena za religiju, ali na neki način inteligentnija i dinamičnija. To bi u konačnici bila samo još jedna religija koja je svjedočila o našoj gorčini u životu. Iz ovoga je zaključio da odražava i našu bolest i suzbijanje našeg izvornog nagona.
Druga manifestacija ove bolesne modernosti, uz religiju i znanost, za Nietzschea je bio jezik. Baš kao što smo pokušali svesti život na jednolične brojeve, htjeli smo ga takođe formulirati u pojmove i jednadžbe. Ali ova vrsta jezika bila bi fikcija,  kolektivno sredstvo pronalaženja istine. Istina koja bi trebala biti apsolutna, klasificirajuća, objektivizirana i kvantificirana. No, funkcioniše li ovaj svijet na zaista taj način?​

Nakon razumijevanja bolesti o kojoj Nietzche govori, možemo se zapitati kako može izgledati rješenje. Nietzsche je vidio put do ozdravljenja ulaganjem u naše vrijednosti i kretanje prema dolasku nadljudskog. Nadčovjek pokušava tako dobro živjeti svoj život da ne želi umrijeti, već ga stalno ponavljati. Doista, dinamičan dio Nietzscheove filozofije jeste onaj u kojem on prevladava i njegovo urođeno nepovjerenje i zagovara istinski život.
​