Zašto ne volimo kad nam govore šta da radimo?

Jeste li jedna od onih osoba koje mrze kada im se daje savjet? Da li vam se sviđa kada se neko usuđuje da vam govori šta da činite (čak i sa dobrom namjerom)? 

Zašto ne volimo kad nam se govori šta da radimo? Često se ponašamo kao pobunjenici bez razloga, kao tihi reakcionari na savjete drugih, na direktive koje nam drugi dragovoljno daju, a takođe i kao ponosne ličnosti koje mrze primati naredbe sa položaja većih autoriteta.

Istina je da u našem svakodnevnom životu dobijamo više preporuka, savjeta koje ne tražimo, pa čak i određenih smjernica. Međutim, mnogo puta ih obradimo s dosadom, pa čak i ljutnjom. Čak osjećamo potrebu zazirati od nekoga ko nam pokušava reći šta bismo trebali učiniti.
Kao da se u nama nalazi neka vrsta detektora koji se počinje oglašavati kad nam neko dođe sa frazama koje počinju sa „moraš ili trebaš...“ . Zašto velik dio populacije odbija naredbe, savjete ili prijedloge?
Nauka o mozgu daje nam odgovor. Analizirajmo.


Razlozi zašto ne volimo da nam se govori šta da radimo​
Možda je čudno, ali jedna od prvih riječi koju djeca nauče izgovoriti je riječ „ne“. Čim počnu komunicirati, ova se riječ pojavljuje gotovo odmah kako bi jasno stavila do znanja da ne žele tu hranu, da ne žele tu igračku ili da neće prestati raditi ono što rade. Postavljanje ograničenja i reagiranje na autoritet roditelja rano je ponašanje koje se javlja kod sve djece.

Kao ljudska bića postoji nešto što nas jasno definira, a to je želja za neovisnošću i slobodom. U prosjeku želimo imati najveću moguću slobodu prilikom donošenja odluka, biti neovisni dok se probijamo kroz život bez tuđih pravila ili nametanja. Kada iznenada osjetimo da nam drugi nameću svoje smjernice, aktivira se onaj neurološki "pobunjenik" u nama.

Ai zašto ne volimo kad nam se govori šta da radimo? Koji mehanizam regulira tu senzaciju?

Psihološki odziv: ne kršite moju slobodu!
Otkako je psiholog J. W Brehm predstavio ovaj pojam 1966. godine, znali smo mnogo više o ovoj dimenziji. Ovaj bihevioralni otpor se definira kao odbijanje socijalnog uticaja drugih. To je takođe odgovor koji mozak orkestrira kada osjećate da vam je ugrožena lična sloboda. Dr. Brehmem je istakao sljedeće:
"Zašto dijete ponekad radi suprotno od onoga što mu se kaže? Zašto se osobi ponekad ne sviđa što prima neki savjet? Zašto je propaganda često neučinkovita u nagovaranju ljudi? Reakcija je neugodno motivacijsko uzbuđenje koje nastaje kada ljudi osjećaju prijetnju ili nesposobnost da slobodno djeluju “.
​
S druge strane, istraživački radovi, poput onih izvedenih na Univerzitetu u Salzburgu (Austrija), ukazuju na to da ne volimo kada nam se govori šta da radimo jer se u mozgu aktiviraju dvije dimenzije. S jedne strane, postoji emocionalni mehanizam. Organizam doživljava bijes, ljutnju, neprijateljstvo i nelagodu kada nam neko naređuje.

Isto tako, u našem umu se pojavljuju vrlo konkretne misli, orkestrirane psihološkom reaktancijom. Psihološka reaktancija je neugodno motivacijsko uzbuđenje koje se pojavljuje kad ljudi dožive prijetnju ili gubitak slobodnog ponašanja.
To su ideje samozaštite i samoobrane: "ograničavaju moju sposobnost donošenja odluka, osporavaju moj identitet, moju slobodu, moju sposobnost da postupam samostalno, itd."

Postoje individualne razlike: neki od nas su reaktivniji, a drugi manje
Moramo uzeti u obzir nešto. Nije svima ugodno bez smjernica, savjeta ili čak naredbi. Ljudi koji više vole da imaju dobro organizovan život lakše se prilagođavaju na praćenje onoga što je uspostavljeno.
Stoga postoje ljudi s većom tolerancijom na psihološku reaktanciju mozga i drugi s jasnom averzijom prema primanju naredbi i čak i najmanjim prijedlozima. Ovo je krajnji slučaj i često najproblematičniji. Svi znamo nekoga kome se ništa ne može reći. Ima onih koji reagiraju s bijesom, i onih koji na kraju učine upravo suprotno od onoga što im se sugerira (iako vlastitim ponašanjem dovode do lošeg rezultata).

Ljudi ne vole da im se govori šta da rade 
Većina nas misli da imamo buntovni ego. Istina je da ljudi ne vole da im se govori šta da rade. Međutim, više od pobunjenog "ja" ono što imamo je osjetljivi ego. Kada nam neko naređuje, ono što mi ne volimo je dopustiti da drugi mogu dominirati nad nama. Zato što tako sebe doživljavamo inferiornima, pa čak i ranjivima.

Ponekad nam taj urođeni ponos koji aktivira psihološku reaktanciju može biti koristan. Međutim, postoje situacije u kojima je dobro, pa čak i potrebno, prihvatiti savjete i slijediti preporuke. 

Ako nam partner zatraži da uključimo mašinu za pranje rublja ili ako nas otac zamoli da mu kupimo nešto ne moramo reagirati bijesom ili nelagodom. Zahtjev nije prijetnja, on je dio normalnog toka suživota. Razmislimo o tome.​

(reference:
exploringyourmind.com)