Zašto se toliko čvrsto držimo stvari koje nam nisu namijenjene?

Stvari koje nemamo ne bi trebale uzrokovati psihološku ili emocionalnu vezanost. Ono najbolje što se događa u životu ne zahtijeva prisilu ili ultimatume i nikada nas ne tjera da patimo i sumnjamo mjesecima ili godinama.

Kako možete birati između principa "šta će biti, što se ne može izbjeći" i "ako nešto stvarno želite, morate se za to boriti"?

Mislim da je mnogo ljudi koji se  čvrsto drže stvari koje nisu stvorene za njih, jer na nekom određenom nivou razumiju da one zaista neće biti njihove. 
Svako malo tražimo ljubav koju nemamo. I uvijek pokušavamo dokazati nešto što nije nimalo očito.
Znamo da će se, ako prestanemo razmišljati, razgovarati i razumjeti detalje, tada sve zaista završiti. A ako sve ovo postoji na razini ideje, onda je vezivanje jedino što zadržava ovu ideju.

Poanta je u tome što otpuštanje nema nikakve veze sa puštanjem nekoga iz našeg života, a da taj neko treba da nam kaže da nas više ne voli. Otpuštanje uključuje sposobnost pomirenja sa činjenicom da se to već dogodilo.

Ne znam kako je sa sudbinom, ali znam nešto drugo - stvari koje nemamo ne bi trebale uzrokovati psihološku ili emocionalnu vezanost. Najbolja stvar koja se dogodi u čovjekovom životu ne zahtijeva prisilu ili ultimatume i nikada nas ne tjera na patnju i sumnju mjesecima ili godinama.

Ne možete dokazati snagu svoje ljubavi, ne možete dokazati koliko ste boli i patnje morali podnijeti. Isto tako, svoj karakter ne možete dokazati, tj. koliko ste uspješni u uvjeravanju drugih u ispravnost svojih postupaka.
I takođe znam da vas ne boli ljubav, već vezanost za ideju šta bi ona trebala biti i koliko dugo bi trebala trajati. Znam da pravu ljubav nikada nećemo naći dok se ne odreknemo svojih ideja šta bi ona „trebala biti“. Isto važi i za sreću. Ništa na ovom svijetu ne traje vječno, a svaka ideja o suprotnom je iluzija, jer ćemo na kraju izgubiti sve - sve što imamo i ko smo.

Stoga nije glavno ono što gubimo, već ono što smo imali. Nismo stvoreni da u naš životopis nabrajamo popis postignuća, već da ga prolazimo i pustimo da on teče kroz nas.

Postoji ljubav koja nas nečemu nauči za samo mjesec dana. A postoji i ona kojoj je za to potreban čitav život. I nijedna od njih nije važniji od one druge.

Stvari koje su stvorene za nas su stvari koje nas prisiljavaju da prestanemo tražiti vanjsko svjetlo i da sami postanemo to svjetlo. Te su stvari istovremeno teške, radosne, lijepe i bolne. To su stvari o kojima ni ne razmišljamo. Stvari za koje se ne trebamo držati toliko čvrsto da bi se dogodile.