Živjele antiprinceze! Nađa Fink o beskorisnom i štetnom stereotipu

Nađa Fink je argentinska spisateljica koji je došla na ideju da napiše zbirku priča o ženama koje ruše negativne stereotipe iz bajki i seksističke ideje koje se promovišu preko Diznijevih "princeza", "Barbi lutki" i ostalih klišea.

Iako je 21 vijek, mnogi stereotipi koji se tiču žena su i dalje jaki. Dječije priče kojima se «promoviše» neka imaginarna "princeza" kao idealno žensko biće ojačavaju ove stereotipe i usađuju ih u dječije umove prilično rano.

"Žene sa prošlošću i muškarci sa budućnošću su najinteresantniji ljudi."
-Čavela Vargas-
 
Video igre i mnogi istaknuti holivudski filmovi takođe prenose taj stereotip u um djece. Dakle, od detinjstva nas uče da usvajamo zastarelo viđenje uloge polova.
 
ŽENE U BAJKAMA
Tradicionalne bajke imaju vrlo sličnu narativnu strukturu. Sve su to sjajne priče, gdje je u centru događaja žena koju s početka sudbina nepravedno tretira. Međutim, sve ovakve žene iz bajki, bez izuzetka, rješavaju problem na dva načina: magičnom intervencijom druge žene, vile, ili zahvaljujući nekom princu.

​Ove priče završavaju tako što sudbina glavnoj junakinji omogućava da postane "princeza" u nekom čarobnom kraljevstvu i «živi sretno do kraja života». Ovakve priče se reprodukuju stotinama puta, uz očigledne adaptacije u različitim serijama i aktuelnim filmovima.
​​Najneugodniji dio svih njih je to što iskrivljuju suštinu mnogih vrijednosti. Na primjer, one gotovo uvijek povezuju dobro sa ljepotom. "Princeza" je uvijek dobra, ali i lijepa. Nema ružnih princeza.

Ružni (ljudi) se usmjeravaju protiv nje, u osnovi zbog zavisti. Takođe provlače ideju da je najveći trijumf za ženu da pronađe nekog «princa», čime prenose pogrešno shvatanje ljubavi.
U pravoj realnoj ljubavi, priča počinje tamo gdje se bajka završava. Ne živimo sretno «do kraja života», već je zajednički život jedan od najtežih izazova za parove. I nema princa, već čovjeka od krvi i mesa koji ne može uvijek da ispuni očekivanja djevojke koja želi da ga idealizuje.

Na kraju, sve ove izmišljotine vode do frustracija i nezadovoljstava. Mnogi ljudi će do kraja života patiti zbog toga što ne mogu pronaći idealnu ženu, čovjeka ili ljubav, umjesto da se osvijeste i budu zadovoljni stvarnim situacijama u životu i onim što život može da ponudi.
 
Dvije «antiprinceze» kojima Nađa Fink započinje svoju zbirku su Frida Kalo i Violeta Parra, dvije žene koje nisu čekale da ih princ spasi, niti su čekale da budu spašene.
U njihovim ljubavnim pričama je puno kontradikcija, napuštanja i nesporazuma. Ostvarile su i velika dostignuća i lični razvoj nezavisno od romantične ljubavi. Ove priče Nađe Fink predstavljaju novu vrstu interesa: interesa za stvarni svet.
 
Frida Kalo nije bila tipična anđeoska plavuša koju je pronašao ili koja je pronašla princa svojih snova. Ona je bila žena obilježena bolešću još od rane mladosti, živjela je strastvenu i kontradiktornu ljubavnu priču sa čovjekom koji nije ličio na "Kena", tj. vječnog momka lutke Barbi. Zanimljiva stvar u ovoj priči je način na koji se to odrazilo na Fridinu umjetnost (slikarstvo): njene slike su bile istinska poezija.

Violeta Parra, veliki čileanski umjetnica nikada nije imala srećan život. Razvela se od svog prvog supruga i prva kćerka koju je dobila sa njim umrla je u dobi od dvije godine.Njena poznata pjesma "Gracias a la vida" napisana je nakon oporavka od pokušaja samoubistva. A predivna tema obrađena u "Volver a los 17" napisana je za Peter Messone-a, koji je bio 21 godinu stariji od nje. ​Ona svakako nije bila tip žene koja bi inspirisala Diznija.

Postoji mnogo realnih antiprinceza koji su ostavile dubok utisak i trag na svijet zbog odbijanja da se ponašaju po stereotipima. Talentovane žene sa velikim ličnostima, koje su imale hrabrosti da se suoče sa predrasudama i prigrle slobodu. Njima treba zahvaliti – i od njih učiti o životu.

​