Živjele antiprinceze! Nađa Fink o beskorisnom i štetnom stereotipu

Nađa Fink je argentinska spisateljica koji je došla na ideju da napiše zbirku priča o ženama koje ruše negativne stereotipe iz bajki i seksističke ideje koje se promovišu preko Diznijevih "princeza", "Barbi lutki" i ostalih klišea.

Iako je 21 vijek, mnogi stereotipi koji se tiču žena su i dalje jaki. Dječije priče kojima se «promoviše» neka imaginarna "princeza" kao idealno žensko biće ojačavaju ove stereotipe i usađuju ih u dječije umove prilično rano.

"Žene sa prošlošću i muškarci sa budućnošću su najinteresantniji ljudi."
-Čavela Vargas-

Video igre i mnogi istaknuti holivudski filmovi takođe prenose taj stereotip u um djece. Dakle, od detinjstva nas uče da usvajamo zastarelo viđenje uloge polova.

ŽENE U BAJKAMA
Tradicionalne bajke imaju vrlo sličnu narativnu strukturu. Sve su to sjajne priče, gdje je u centru događaja žena koju s početka sudbina nepravedno tretira.

Međutim, sve ovakve žene iz bajki, bez izuzetka, rješavaju problem na dva načina: magičnom intervencijom druge žene, vile, ili zahvaljujući nekom princu.

Ove priče završavaju tako što sudbina glavnoj junakinji omogućava da postane "princeza" u nekom čarobnom kraljevstvu i «živi sretno do kraja života». ​

​Ovakve priče se reprodukuju stotinama puta, uz očigledne adaptacije u različitim serijama i aktuelnim filmovima.
​​Najneugodniji dio svih njih je to što iskrivljuju suštinu mnogih vrijednosti. Na primjer, one gotovo uvijek povezuju dobro sa ljepotom. "Princeza" je uvijek dobra, ali i lijepa. Nema ružnih princeza.

Ružni (ljudi) se usmjeravaju protiv nje, u osnovi zbog zavisti. Takođe provlače ideju da je najveći trijumf za ženu da pronađe nekog «princa», čime prenose pogrešno shvatanje ljubavi.
U pravoj realnoj ljubavi, priča počinje tamo gdje se bajka završava. Ne živimo sretno «do kraja života», već je zajednički život jedan od najtežih izazova za parove. I nema princa, već čovjeka od krvi i mesa koji ne može uvijek da ispuni očekivanja djevojke koja želi da ga idealizuje.

Na kraju, sve ove izmišljotine vode do frustracija i nezadovoljstava. Mnogi ljudi će do kraja života patiti zbog toga što ne mogu pronaći idealnu ženu, čovjeka ili ljubav, umjesto da se osvijeste i budu zadovoljni stvarnim situacijama u životu i onim što život može da ponudi.
 
Dvije «antiprinceze» kojima Nađa Fink započinje svoju zbirku su Frida Kalo i Violeta Parra, dvije žene koje nisu čekale da ih princ spasi, niti su čekale da budu spašene.
U njihovim ljubavnim pričama je puno kontradikcija, napuštanja i nesporazuma. Ostvarile su i velika dostignuća i lični razvoj nezavisno od romantične ljubavi. Ove priče Nađe Fink predstavljaju novu vrstu interesa: interesa za stvarni svet.​​

Frida Kalo nije bila tipična anđeoska plavuša koju je pronašao ili koja je pronašla princa svojih snova. Ona je bila žena obilježena bolešću još od rane mladosti, živjela je strastvenu i kontradiktornu ljubavnu priču sa čovjekom koji nije ličio na "Kena", tj. vječnog momka lutke Barbi. Zanimljiva stvar u ovoj priči je način na koji se to odrazilo na Fridinu umjetnost (slikarstvo): njene slike su bile istinska poezija.
Violeta Parra, veliki čileanski umjetnica nikada nije imala srećan život. 
Razvela se od svog prvog supruga i prva kćerka koju je dobila sa njim umrla je u dobi od dvije godine. Njena poznata pjesma "Gracias a la vida" napisana je nakon oporavka od pokušaja samoubistva. A predivna tema obrađena u "Volver a los 17" napisana je za Peter Messone-a, koji je bio 21 godinu stariji od nje.  Ona svakako nije bila tip žene koja bi inspirisala Diznija.​

Postoji mnogo realnih "antiprinceza" koji su ostavile dubok utisak i trag na svijet zbog odbijanja da se ponašaju po stereotipima. Talentovane žene sa velikim ličnostima, koje su imale hrabrosti da se suoče sa predrasudama i prigrle slobodu. Njima treba zahvaliti – i od njih učiti o životu.

(​izvor i obrada: exploringyourmind.com)